Igrom slučaja trebao sam se zaletiti do našeg lijepog Zadra. Ukrcao sam patuljka na suvozačevo sjedište auta i…krenuo. Tamo, na cesti, negdje oko Rtine, na putu, ponovo sam shvatio koliko je naša zemlja…raznolika. Tih 200-tinjak kilometara…Vidio sam svašta. Krenuvši od jednog grada koji bez problema može stati uz bok svojih imenjaka u trećem tisućljeću, vozio sam i prolazio kroz…19., 18. stoljeće, 17, 16…srednji vijek. I dalje. Kako se inače moja putovanja Hrvatskom svode na skokove od Rijeke do Zagreba i, tu i tamo, do nekog lijepog izletišta(Istra, otoci, G. Kotar) nisam baš imao prilike uživati u onome što mnogi nazivaju "Lijepom našom". Ali tada, gledajući kroz vjetrobran mjesta u okolici Zadra, shvatio sam da sam, zapravo, vidio ono najbolje. Sve ostalo je… Nije toliko stvar u prirodi, dragi Vi. Ona je uvijek predivna. Ali… Ljudi. Jedan poznati riječki barmen E. kaže da mu je prijatelj iz "Europe" rekao: zemlja je super ali-šteta da su ljudi tako zajebani. Sada se mi vrijeđamo, dragi Vi, jer mislimo da taj stranac govori o nama. O Vama, meni…ljudima iz gradova. Ljudima koji slušaju što drugi govore. Pa kažemo da ti "stranci" nemaju pojma. I ne razumiju naš mentalitet. I da nisu ni oni puno bolji. Čak štoviše! Istina je, mislim, da taj stranac i takvi "stranci", uopće nije mislio na te ljude. Iz gradova. Kada je čovjek dugo u nečemu, kada dugo s nečim živi, onda se na to navikne i prihvaća kao normalno. No kada se od toga odmakne ili susretne sa nekim "odmaknutim", onda taj čovjek svoju "normalnost" gleda iz druge, pomaknute perspektive. Ono što mu je bilo sasvim obično odjednom postaje potpuno…?? Kada sam se kao klinac vraćao sa ljetovanja na Pagu, uvijek sam se iznova čudio riječkim semaforima. Nakon 3 mjeseca boravka u mjestu gdje je regulacija prometna potpuno nepotrebna, ponovan pogled na "običan riječki semafor" bio je pravo otkriće. Rijeka je bila velegrad. Babilon. Vrhunac civilizacije…Dok nisam vidio London. A opet, i London je hrpa betona, asfalta i buke pred Plitvičkim jezerima. Koliko god raznolike bile te krajnosti, svaka je imala neki svoj stil. London-velegrad, Plitvice-vodopadi. Zna se što čovjek očekuje. Ali-da ne duljim previše: Okolica Zadra. Pored ceste nabacano smeće. Zatim-jedna lijepo uređena okućnica. Do nje parcela obrađena-povrće. Druga ograđena-ovce. Treća gori. Požar? Četvrta betonirana. Peta, šesta, sedma-autopraonica. Strašilo. Osma-okreće se janjac. Grafit: HDZ. Deveta-ogromna kuća bez okućnice. Plava. Sobe-zimmer. Stupovi. Video klub. Cigle. Stari fićo. Pločice. Žuta. Ostakljena. Prodaje se. Ruševna. Do pola sagrađena. Luksuzna. Srušena-iz rata? Kafić. Kafić. Kafić. Apartmani. Cigle…Jumbo plakat-HDZ. Auto salon. Kupus. Kafić. Crvena. Volte. Jel' to…bazen? Mašina za rublje. Djeca igraju nogomet. Smeće. HDZ. Ovce. Kafić… Ispred mene samo iskaču nove i nove stvari. Sljedeće je potpuno drugačije od prethodnog. Patuljak i ja se začuđeno gledamo. Gdje smo? Kao neki buvljak civilizacije. Svatko je svoj dom uredio onako kako ON smatra da je najbolje. Ima svega: od najmodernije satelitske antene do najprimitivnijeg bunara. U jednom dvorištu. Što sada reći za onaj odmak od normalnog? Ovo je neka druga dimenzija. Koja? Tko su ljudi koji ovdje žive? Usporavam. Pogledi nepovjerenja. Mrklo. Nema smijeha. Tiho. Tmurno. Sivo. Bezizlaznost. Besmisao. Strah. Da, tako je: Strah. Ubrzavam. Plavo. Cigla. Stup. Kafić. HDZ. Zid. Janjac. Starica. Ruševina…Ubrzavam. Gube se detalji. Ubrzavam. Mutno. Ubrzavam. Plavo. Plavo. Bijelo. More. Otok. More. More. Oblak. More… Ustvari, većina Hrvatske je baš takva. More ničega unutar kojega su nabacani koliko-toliko civilizirani gradovi. Ali većina?…ljudi? Kaos. Bezvlađe. Ja-vlađe. Jače-vlađe. Nered…Sila…Neznanje…Pakost…Strah. Ili je to samo moj dojam? Što kažete? Svejedno, evo ga, stari antički grad Zadar. Moram reći-Napokon.