Na koji način mi zapravo živimo? Da li smo u stresu? Konfliktu? Duboko u neurozi? Depresiji? Život nije više prirodan. Od s jedne strane napora da se održi egzistencija pa do druge krajnosti - života "na visokoj nozi". Želja da se bude uspješan, a kankurencija je svepristuna vremena sve manje, zahtjeva sve više. A organizam nije ipak, rekli bismo za to stvoren. Ima svoje granice. Takve okolnosti dovode do izvjednog otuđenja, manje komunikacije, samoće, kako u realnom smislu, tako u filozofskom smislu tog fenomena. Rekli bismo da ova "neprirodna" utrka dovodi do itekakvih "nevolja". Tko ne želi dobrog prijatelja, partnera. Tko ne želi iskren kontakt, "malu čašicu razgovora koji otvara dušu?" Ali, nema vremena jer nema ni sna. Ima još nešto. Sve je puno tehnike i tehnologije. Ne mora se tu raditi o visokom standardu. Pogledajno sebe i oko sebe. Lift ne radi - katastrofa. A zašto ne bi uz stepenice došli do svoga stana, radilo dizalo ili ne. Bez automobila većina ne može zamisliti svoj život. Da li baš uvijek moramo autom? Čak i u vozilu sve je podešeno komoditetu. Više ni prozorska stakla ne dižemo rukom, već imamo "automatiku". A televizor? Već smo zaboravili kako to izgleda ustati i promjeniti progam. Imamo daljinski da se ne bi, ne daj bože, ustali iz ugodnog položaja u fotelji. Ugodno se namjestivši, tražimo svoje omiljene emisije, da ne govorimo o nebrojnim satima provedenim uz TV prijemnike. Mnogo radnih mjesta je vezano samo ili pretežito uz sjedenje. Način života u slobodno vrijeme sve je više nego zdrav. O dobrom snu da i ne govorimo, ne krećemo se, nešto iz podsvjesne nam lijenosti ili smo svi robovi tehnike. Nekako sve ukazuje da težimo svjesno ili podsvjeno kultu nenaprezanja a da li smo već i njegovi robovi? E, pa, gdje je tu i dobar san?