U nedjelju su sve oči bile uperene u Jugoslaviju. Pardon, bivšu Jugoslaviju. Opet se moram ispričati, ono što je ostalo od bivše Jugoslavije, a samo se još zove Jugoslavija. Države koja je nekoć bila Jugoslavija, još uvijek je Jugoslavija, ali više nije ona ista, nego samo dio, a ostali dijelovi se zovu drugačije, osim jedne države koja se isto zove bivša republika Jugoslavija, ali i Makedonija... Pa se ti snađi na Balkanu!! Bili su izbori. Predsjednički. Slični kao oni kod nas. Samo što njihov diktator nije umro, nego se grčevito borio za vlast. A ja sam u tu istu nedjelju oko ponoći, u riznici znanja i informacija-Internetu, pokušavao iskopati prijevremene rezultate. Jer je i mene jako zanimalo tko će biti novi šef Jugoslavije (tj. bivše...bla... bla...). Našao sam neke podatke da vodi onaj drugi, alternativni, Koštica ili tako nešto. Koštunica. A opet, negdje sam pronašao da vodi Slobodan. Kasnije sam shvatio da su jedne Internet stranice državne, kako se voli reći: provladine, a druge oporbene. I svake razglasuju pobjedu svojih kandidata. Jedni slave pobjedu dosadašnje politike "prosperiteta i napredka", a drugi urlaju: "Gotov je!". Tako se prepucavaju jedni davatelji informacija sa drugim. A za to vrijeme, srpski narod očekuje rezultate na trgovima. Na jednom trgu jedni, na drugom, logično-drugi. I kako tko čuje po koju (dez)informaciju, tako se počinje slaviti. Ili gunđati. A mogli bi izbiti i neredi. Jer, trgovi nisu tako udaljeni jedni od drugih, da se ne čuje vikanje protivničkog tabora. A kada se izgubi, najmanje što se želi u datom trenutku čuti, je likovanje dosadašnjih rivala. To zna iznervirati svakog. A pogotovo prosječnog Jugoslavena. Zna se da oni lako planu. Zato i stalno izazivaju ratove. Narod niskog praga tolerancije. A kada se pobjedi, nema većeg gušta od živciranja protivnika. To znaju svi koji su igrali Čovječe ne ljuti se. I tako jedni željni užitka nerviranja poveće grupe gubitnika, i drugi nervozni zbog slabih izbornih rezultata. Pravi vatromet ljudi. Ljudomet. Na pomolu je novi građanski rat. Ili možda ipak ne... Tu su snage sigurnosti. One čuvaju red. I narušavaju mir. Jer, snage sigurnosti su lagano pristrane. Pa im pendreci idu malo na desno. Po glavi dobivaju ovi koji nisu pristaše socijalizma. A po glavi će dobiti, čim se pojave u Beogradu, i četrnaestoro ozloglašenih. Njih je okružni sud osudio na 20 godina zatvora. Svi dobro znate imena zločinaca, sa Clintonom na čelu. Doduše, zločinci imaju pravo na žalbu, ali se ne očekuje da će to pravo i ostvariti. Inače, osuđeni su za bombandiranje. Ta farsa sa osuđivanjem glavnih svjetskih državnika, samo je još jedan predizborni trik, to ne trebam ni reći. Koji samo pokazuje da je glupost zbilja neuništiva. I ne zna se tko je blentaviji, oni koji su presudu izrekli, oni koji su im naredili da je izreknu, ili oni koji su bili u sudnici i slušali. Mora da je jedino zapisničarka kolutala očima, tipkajući Madelaine Albright zahtjev za podmirenjem sudskih troškova "pod prijetnjom prisilnog izvršenja". Nismo ni mi daleko od njih, ali to je tema za neki drugi broj Burze. Za svo to vrijeme, tu u Hrvatskoj zadovoljno trljamo ruke. Tako im i treba. Uživamo isto kao i kad je NATO bombandirao Srbiju. Sve se vraća, sve se plaća. Sami si biraju vlast. A znamo kako je to, zar ne? Ps. Pa što ako naslov nema nikakve veze sa tekstom. On je tu samo da privlači pažnju.