Čitava industrija okrenula se toj skupini ljudi. Dodvoravaju im se proizvođači piva. Telekomunikacijske tvrtke nude im ulaznice za svjetska prvenstva. Isto čine i novinski izdavači. Svi oni žude da upravo oni budu njihovi konzumenti. Sa radija i televizije odzvanjaju budnice koje dosadne i uspavane mlakonje pozivaju da se pridruže pravim muškarcima. Da odbace svoje jednolične poslove i postanu - NAVIJAČI. Još nešto više od dva mjeseca do potpune ludnice kada počinju igre. A onda, navijaj, navijaj! Čemu takva strka? - Tko si ti? - Ja sam navijač. - Da, ali tko si ti? - Navijam za svoju ekipu. - To je odlično, međutim-tko si ti? Ekipa igra nogomet, tamo dolje, na zelenoj travi. Deseci tisuća ljudi sakupljaju se uokolo i viču: Ajmo naši! Prolazim pored jedne od bezbrojnih sportskih kladionica. U kafiću ispred sjede mladić i djevojka. Ovaj je zauzet ispunjavanjem papirića. Djevojka izgleda kao da joj je dosadno. Gleda u visinu. Dečko ne obraća pažnju na ništa osim na svoje brojeve. Odjednom, kao da je djevojci nešto sinulo. Prilazi njegovom licu, otima mu papir sa koeficijentima iz ruku i uzvikuje: - Sve mi je jasno! Mislim da bi trebali igrati na pobjedu ekipe 1 u utakmici 2. Ahh…Susjedni stol. Dvije djevojke. Čitaju sportske novosti i raspravljaju o nogometu. Imam osjećaj kao da je zavladala neka zarazna bolest. Budi navijač-pij pivo! Budi navijač-čitaj novine! Budi navijač-kupi auto! Budi navijač-daj lovu! A to je samo početak…Prijateljica mi vodi TV emisiju za djecu Nora-Fora. Priča mi da je jedna od tema bio je francuski nogometaš Zinedine Zidane. - I što, klinci znaju tko je on? Odgovara mi bez trunke dvoumljenja: -Naravno da znaju. Svi klinci to znaju. Pa gdje ti živiš? - I zanima ih sport? Blijedo me gleda: - Zanima ih sve što je na televiziji. Pamte slogane, reklame, a pogotovo sport. Vole Janicu baš kao što je obožavaju oni što poslije Dnevnika pričaju o njenim uspjesima. Djeca vole pobjednike. Sjećam se marketinške kampanje koja je pratila spektakle za izbor pjevačke super zvijezde iz dotada nepoznatih kandidata. Na svaku emisiju hrlile su horde djece, koje su bile naprosto začarane gomilama reklama koje su neprekidno tukle po njihovim mladim mozgovima. Na svakoj emisiji bilo ih je sve više. Bili su potpuno zaluđeni. Svatko je imao svojeg kandidata. Nosio je njegovu sliku. Skandirao njegovo ime. Pratio njegov napredak. Ole! Ole! Hrvatska! Među djecom su se vodile žustre rasprave oko toga tko je najbolji i tko bi trebao pobijediti. A ukoliko je neko dijete bilo nezainteresirano za tamo nekog X-a, ostali bi ga proglašavali, u najmanju ruku čudnim. Budi cool-budi navijač! Još malo pa počinje Story super nova one best show za svijet odraslih. Mnoštvo kandidata, jedan pobjednik. Jedna ekipa najboljih koja predstavlja najbolji narod(u nogometu). Ako predstavlja narod-normalno bi bilo da i čitav narod navija, zar ne? Jedan narod…Koliko je to piva? Novina? Ispunjenih listića za klađenje? Ah, Vas to ne zanima? Onda ste dosadne mlakonje… Neću više ni pisati za vas.