Mlad, pametan, neposredan, iskren, odlučan. Novi predsjednik Amerike. Obama.
Da bi zadržao trunku kritičnosti, ograđujem se-barem nam ga takvim prikazuju. Izgleda da je takav.
Ovaj izbor dovodi do značajnog pitanja među populacijom. Zar političar može biti takav? Zar nisu oni po definiciji korumpirani i lažni? Njegov prethodnik je to svakako bio. Ukoliko se osvrnemo na vođe europskih država, to mišljenje nam se svakako potvrđuje. Napuhani Berlusconi i Sarkozy. Brown lažnog osmijeha. Da ne nabrajam dalje… Gledajući takve face kako „vode“ svoje države, nekako se instinktivno osjeća da ih ne vode u dobrom smjeru. Što god riječ „dobro“ značilo našem instinktu. Nemajući ugodne osjećaje uz takve likove, logično je da ih oni koji su u potrazi za ugodnim izbjegavaju glavom bez obzira. Iza takvih vođa država gura se i smijulji samo gomila oportunista i karijerista u borbi za vlastitim probitkom. I to je svjetskoj populaciji postalo opće znanje. Činjenica. Ukoliko želiš vlastiti duhovni, tjelesni i intelektualni razvitak, bježi iz politike.
Tamo ostaju tipovi poput gradonačelnika Osijeka, Đapića ili gradonačelnika Virovitice, Kirina. Tako je bilo sve do… Obame.
Ovaj izgleda kao da misli to što govori. I onda radi ono što je rekao. I ne pita i ne ograđuje se. Vuče nepopularne poteze. Nepopularne za velike korporacije. Ograničio je lobiranje u Bijeloj kući. Ljudi ne mogu vjerovati.
A onda ja gledam hrvatskog predsjednika… Sjećam se kada se nešto dovikivao sa prosvjednicima. Oni njemu „cigane“, pa on njima istom mjerom. Ili kada je imao važan govor o stanju gospodarstva. Kritizira i kritizira, sve s razlogom i po mjeri. I onda, kada baš izgleda da mu se neka daska u glavi pomakla, kaže da mu oproste ako je bio pregrub, jer je on ipak stariji čovjek. Pa sam se ja pitao. Što to znači, jel' on buncao? Misli li tako ili ne misli? Zašto to ograđivanje? Takvih primjera ima gomilu. I ne samo kod predsjednika. Kod većine naših političara.
I evo ga, Obama. Uvodi nove kriterije. Tj. pokazuje nove kriterije. Pokazuje alternativu. Drugo mišljenje. Oporbu. Opciju. Novu nadu.
Dakle, oni mogu biti i takvi?, pitaju se ljudi. A onda, sljedeće pitanje nameće se samo od sebe… Zašto naši nisu takvi?
Zašto se naši dovikuju sa prosvjednicima? Zašto naši ne ulijevaju povjerenje? Zašto ne izazivaju optimizam? Zašto ne donose važne odluke? Zašto se godinama gnjave sa pitanjem da li treba raditi nedjeljom? Zašto od raspada Jugoslavije gledamo više-manje iste face koje govore o promjenama? Zašto su nove nade koje su došle na čelo stranaka još gore od starih? Gdje je problem? Što smo mi Bogu skrivili?
Nato će Bog: Nemojte se na mene vaditi - pa sami ste ih izabrali!
- Da, ali kad su ostali kandidati bili još gori.
- Nije istina! Bilo je i boljih, ali vi ne gledate i ne razumijete!
- A Bože, a što da sada radimo?
- Ako je nedjelja, onda ništa.
- Nije nedjelja. Radni je dan.
- Ma neću vam reći što da radite! Što vi mislite, da ću vas ja svaki put izvlačiti?
- Pa ti si Bog!
- Ja sam vam dao slobodnu volju da se ne moram gnjavit sa vama!
- Daj, molim te. Oslobodi nas Mesića.
- A gdje da ga stavim? Ha? Mislite da je to lako? Nitko ga nije htio! Jedino su ovdje glasali da ga imaju.
- A sada se bunimo. Vidjeli smo Obamu!
- Sada je kasno! Mogli ste se prije žaliti. Neću sad zbog vas sve mijenjati. Dao sam vam more i planine i ravnice. Otrpite malo. Neki moraju imati i Mesića.
