– Evo, dragi građani, da bi dokazao koliko sam vjerodostojan, ja ću ovu izjavu ovjeriti kod javnog bilježnika. Na njoj piše da neću ni s kim koalirati nakon izbora.

– Pa dobro, vjerujemo vam, nema sada potrebe za tim formalnostima.

– Ne, ne... Nek se zna. Baš namjerno idem ovako. Da ne bi bilo kasnije, nisam ja to rekao.

– Ali imat ćemo vaše snimke.

– Ne, ne. Ovako ćete imati crno na bijelo. Ovjereno. Za povijest, za vječnost. Za buduće naraštaje. Neka se vidi što je vjerodostojnost. 

Nedugo zatim, čovjek s ovjerenom izjavom da neće ni s kim koalirati, koalirao je s drugom strankom. Gdje je ovjerena izjava, ne zna se. Vjerojatno se sprema za čuvanje u kakvom muzeju. Muzeju hrvatske vjerodostojnosti.

– Ja više neću ovako. Ovo prelazi sve granice pristojnog ponašanja!

– Nemoj, čovječe, smiri se, promijenit će se.

– Nema se tu što smirivati. To je jednostavno tako! I zbog toga ću ja...

– Nemoj, razmisli još jednom...

– Dosta! Dajem NEOPOZIVU OSTAVKU!! Neće mene nitko zajebavati. Pa nek sad vide što će. NEOPOZIVA. Nek cijeli narod zna. Nema nazad.

– Nema nazad?

– Nema, gotovo je. To je to. Finito.

– Dobro. A ako ti povećamo plaću?

– Ne.

– A ako te lijepo zamolimo?

– Ne.

– A ako ti se ispričamo, lijepo zamolimo i povećamo plaću?

– Ajde, nemojte mi to raditi? Šta će ljudi reć?

– Pa šta te briga šta će reć. Ti si naša stranka.

– A dobro onda. Pristajem.

– Tako treba.

– Idemo dalje.