"I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini." Kako na nebu, tako i na zemlji. A kako je Hrvatska raj na zemlji, sasvim je logično da se u njoj poštuju i nebeski zakoni. A di' ćeš većeg zakona od onog koji je gospodin Bog sam sebi pripisao. Otud naravno i ova inicijativa da se ne radi nedjeljom. Lijepo u Bibliji piše. A tko smo MI da Bogu proturječimo. Kao neko zagrijavanje atmosfere pred Papin dolazak u Hrvatsku javili se Hrvatski Caritas i Franjevački institut, pa uz podršku Biskupske konferencije objavili slogan: "Rad trgovina nedjeljom je trgovina ljudima". I pod tim geslom ustali oni protiv današnjih robovlasnika, sotonskih sljedbenika, trgovaca koji iskorištavaju svoje radnike. Ako je Bog tako rekao, tako mora biti. Ustali oni u zaštitu slabijih. No, je li sve tako plemenito kako se čini na prvi pogled? Nisu li i naši političari, barem po onome što izlazi iz njihovih usta, najsimpatičniji, najšaljiviji i najbolji pripadnici naroda. Najpošteniji, najpravedniji i najhrabriji. Svima žele bolje, svakome hoće pomoći, zabrinuto češkaju bradu nad svakim i najmanjim problemom. Ali radosno, sami sebi izglasavaju povećanje plaće. Sveci. Doista, kako uz svaku plemenitu akciju koja se razglašava i reklamira gotovo uvijek stoji i neki skriveni osobni cilj, krenuo sam malo razmišljati i pokušati dokučiti koji je motiv ovih crkvenjaka. Nisam trebao puno mozgati. Odgovor se od nestrpljenja javio sam. Jedan od starješina, biskup Bozanić, ogorčeno je izjavio da djeca, umjesto na misu, nedjeljom odlaze na sportska natjecanja. A mogao bih dodati i nastavak njegove misli: "…a odrasli u šoping". Očito je da su crkvenjaci ogorčeni što im na radna mjesta ne dolazi previše publike. (Možda stoga što nisu dovoljno zanimljivi?) Publika se, umjesto za svoj duhovni mir, brine za opstanak, a djeca, umjesto da besciljno ponavljaju naštrebane Očenaše i Zdravo Marije, radije igraju nogomet. Gdje je svijet došao, pitaju se crkvenjaci. Treba nešto poduzeti- hitno! I odlučili spojiti hitno s ugodnim i korisnim. Vidjeli oni da ljudi rade nedjeljom. I onda počeli govoriti da je to loše, da ih iskorištavaju, da su robovi. Sličnu taktiku imali su Franjo i ekipa 90-tih kada su ljude preobratili na demokraciju. Ista retorika: oni vas iskorištavaju, sve pare idu u Beograd itd. I ljudi povjerovali. A danas govore da je prije, u komunizmu, bilo bolje. Na akciju crkvenjaka su reagirali šefovi trgovci. Osjetili se napadnuti i ugroženi. Pa se počeli ispričavati. Poštujemo mi sve to, kažu, ali mi jadni moramo raditi jer radi naša konkurencija. Kažu da njih na rad nedjeljom tjeraju drugi a da njima samima nije do profita. (Trgovcima nije do profita!). To što su velikim marketima subota i nedjelja najbolje posjećeni dani, to izgleda svi guraju u posljednji plan. Na dobro servirani poticaj crkvenjaka reagirali su i kupci. Pa na novinarskim anketama u supermarketima nedjeljom zaustavljaju svoja krcata kolica i govore da se protiv rada nedjeljom. I da ne bi kupovali nedjeljom kada dućani ne bi radili. Ali pošto rade, onda kupuju. Jer im se to nekako najpraktičnije. Ali da su u načelu-protiv. Takvih 10.000 čak je i peticiju potpisalo. Da oni ne kupuju nedjeljom, ne bi ni dućani radili, koliko god konkurencija bila nemilosrdna. No, nisu krivi narkomani, već dileri. Oni nagovaraju. Muzika i svjetlo, mirisi i boje, razmještaj polica i artikala - sve je u supermarketima stavljeno u službu veće prodaje. Kako droga uspijeva u društvima gdje vlada beznađe, apatija, dosada i siromaštvo, tako su i supermarketi u Hrvatskoj pali na plodno tlo. Nema ničega, pa su oni zamjena za sve. Igraonice, zabavišta, kulturne ustanove. Sve na jednom mjestu. Sjećate li se slika sa otvaranja šoping centara(TUŠ-a naprimjer). Nosevi na staklu-ljudi se guraju da uđu. Od silnog nedeljnog talasanja, najzad su se zanjihali i sami radnici. Oni zbog kojih su se svi drugi toliko uzvrpoljili ustali su, kako to obično bude, posljednji. Neki kažu, ja radim nedjeljom, ali to hoću, jer je onda plaća 30% veća pa mi se više isplati. No ima i drugih kojima je to stvarno problem. Šute, jer, kažu, moraju. Otkaz će dobiti. A to je problem. Nezaposlenost. Ljudi rade nešto na silu, jer će inače dobiti otkaz, a drugog posla nema. To je problem-nedostatak alternativa i nemoć ljudi da kažu NE. No, dok je takvih koji ne govore ne, već uplašeno šute, biti će i onih koji će iskorištavati njihov strah. (Hrane li, primjerice, s tom plaćom 2 djece, onda je razlog za podložnost, nažalost, veći, ali je s tim i veća moć šefova nad njima). Moćniku vlast daju njegovi poslušni, ponizni podanici, proporcionalno. I time je krug je zatvoren. Razbiti se ne može niti jednom zabranom. Makar ju je sam Bog propisao, svećenici proslijedili, poslodavci podržali a građani potpisali, razbiti ga mogu samo-radnici.