Sad kada su izbori pri kraju, opet možemo nastaviti s pravim problemima. Recimo raspadom jednog od najvećih poduzeća u državi. U zaduženoj državi.

Bilo je pitanje vremena kada će se situacija dodatno zakomplicirati. Ili ste, dragi Vi, mislili da će Vlada sa nekim svojim zakonom riješiti gorući problem. Kada se to, po vašem sjećanju, zadnji put dogodilo? S druge strane, ljeto koje nam se približava, nekako umanjuje važnost svega. To je razdoblje kada i Vlada i Sabor odlaze na svoje zaslužene godišnje odmore. A država funkcionira nekako…po inerciji. Kao što je i funkcionirala za vrijeme kada nije bilo Vlade. Čak ispada da je za to vrijeme ostvaren i gospodarski rast. Ljudi govore da Vlada, ponekad, svojim zakonima puno više odmaže nego pomaže. U želji da nešto reguliraju, oni to zakompliciraju i birokratiziraju. I onda to postane omiljena tema razgovora naših ljudi. Kako je nešto besmisleno, apsurdno i komplicirano. A onda se javljaju ljudi koji kažu da će promijeniti situaciju. Najčešće profesionalni političari. Kakve smo mogli vidjeti u ovoj kampanji. Najčešće su to ljudi koji se žele probiti na društvenoj ljestvici. Koji vole da ih se vidi. Da se osjećaju važni i moćni. Da od njih ljudi traže usluge. Problemi zbog kojih su se našli na nekim pozicijama samo su sredstvo da ostvare taj svoj cilj. Da ih ljudi prepoznaju na ulici. Da nešto znače.

– Pa i mene ljudi prepoznaju na ulici, kažu, ej, Mate, gdje si!

– Nije to isto. Nije to takvo prepoznavanje.

– Nego kakvo?

– Kad vidiš da te gledaju. A znaš da te ne poznaju. Nego samo znaju tko si. Pa onda tiho kažu: Vidi ga, to je pročelnik za nešto. Ili načelnik općine.

– I onda?

– I onda on u sebi kaže. „To sam ja“ „Ja sam taj o kome govore“

– I to je dobar osjećaj?

– Vrhunski.

– Sada gomila tih „To sam ja“ pokušava riješiti probleme u zemlji. I pisati zakone. I uvoditi poreze. Nekako će oni to i uspjeti učiniti. Nekako… Bilo bi puno bolje da to rade ljudi kojima je to posao… To je problem s kojim se ukoštac hvatao još i Platon.

Ali, kome je posao vladati? U demokraciji? Nikome. Nitko se za to ne školuje. Ljudi među sobom izaberu onoga koji ih najbolje zastupa. Pa izaberu psihijatra.
Ili ginekologa. Ili građevinara.

– A koga da izaberu? Kralja?

– Toga više nema.

– Pa izaberu koga izaberu. Ono što misle da trebaju.

– I sada će ti za koje misle da su super otići na godišnji.

– A ne bi li bilo logično da ostanu? Idu li vatrogasci na odmor dok vatra još gori?

– Ne idu.

– Znači, još nije kritično?

– Nikada nije toliko kritično.