I tako su se Hrvati dosjetili nabijati drakonske kazne turistima koji ljeto uokolo hodaju u kupaćim kostimima. Jer vrijeđaju naš narod tako. I isto tako kazne za uriniranje na javnim mjestima i nedolično ponašanje.

Ne znam za vas, ali što se uriniranja tiče, jeste li ikada prošli gradom u kasne sate nakon neke proslave? Primjerice, karnevala. Ili kakvog koncerta u centru grada.

Nema tamo nešto puno turista, sve naši ljudi. Urin jednako smrdi.

Znači, poskupile cestarine, najavljuje se poskupljenje boravišnih pristojbi, kazne za neprilično odijevanje. Pitanje koje je krucijalno u ovom trenutku u zemlji glasi:

Koliko su turisti zbilja spremni platiti to “sunce i more”? Koja je gornja granica?

– I mene zanima? Ali treba oprezno postupati pri pronalaženju odgovora na to pitanje?

– A kako oprezno?

– Pa, ne treba naglo povećati. Mogli bi se svi razbježati.

– Nego, kako onda?

– Polako, kao da kuhaš žabu.

– Aha, znam tu priču. Znači, polako ćemo im dizati temperaturu, tj. cijene.

– Da, i oni nikada neće primijetiti što se događa. Jer, što je jedna kuna. To je malo. To se ne osjeti.

– Ali, ako 20 tisuća ljudi svaki dan plati jednu kunu više...

– Vidiš kako brzo razmišljaš....

– I zato se podiže boravišna pristojba. Malo po malo.

– Kuna po kuna. Pa tako i treba tim turistima. Neće oni nama tu za džabe ljetovati.

– I još biti po ljeti u kupaćim gaćama!

– Oni će tu biti kako mi kažemo i platit će koliko mi hoćemo.

– Jer ovo je naša zemlja.

– Ako im ne paše, široko im polje.

– Nek idu, tko ih treba.

– Nek si tako u Njemačkoj ili Italiji rade, pa da vidimo!

– Neće tamo, nego jer misle da smo mi seljačine, pa nas ne poštuju.

– A nismo mi seljačine!

– Pa normalno da nismo.