A sada, dragi Vi, skočimo na trenutak u budućnost… Rijeka, siječanj mjesec 2003. Zima. Nisam vas želio odvesti predaleko zbog šoka da možda ne ugledate sami sebe. Četiri mjeseca su krajnja granica. Uz ovakav razvoj gospodarske situacije, sve duže od toga moglo bi kod pojedinca koji se prepozna izazvati snažan osjećaj samosažaljenja, a svakako mi nije cilj da se osjećate loše. Četiri mjeseca razuman su rok, dovoljno dug i dostatan da vam pokažem ono što želim pokazati, a istodobno i dovoljno kratak, nedovoljan da se nekakvi loši trendovi razviju do svoje pune snage. Ako sada vidite sami sebe, možda se nećete toliko razočarati kao što bi ste se razočarali da se ugledate za 5 godina. Ili 10. Ovako možete biti relativno sigurni da ćete biti gotovo jednaki kao u trenutku kada ste počeli čitati tekst. Možda će vam kosa biti kraća ili duža, a na licu ćete imati kakav novi prišt, ali to će uglavnom biti sve. Još nešto; ukoliko se ugledate, zabranjeno je da svojemu Ja iz budućnosti dajete bilo kakve sarkastične primjedbe na račun njegova načina života. Da komentirate njegovog životnog suputnika, naprimjer. Još je strože zabranjeno da Ja iz budućnosti nešto sugerira ili savjetuje Vama iz sadašnjosti. Nismo ovdje da nešto ušićarimo prenoseći znanja o rezultatima utakmica u budućnosti. Da sažmem: ne smijete pričati sami sa sobom. Malo ćemo se prošetati Korzom… 9 je sati navečer. Petak. Noć. Hodamo obučeni u skafandere. Hladno je. Radimo male i brze korake. Hitamo naprijed. Malko smo pogrbljeni - u lica nam puše ledeni vjetar. Ona upozorenja koja sam vam dao na početku izgleda da padaju u vodu - u gradu nema nikoga. Gradska javna rasvjeta svijetli neuobičajeno slabo. Osim tog dvostrukog niza lampi ne svijetli niti jedno drugo svjetlo. Okolo je potpuni mrak. Glavna riječka ulica podsjeća na pustu avionsku sletnu pistu. Što se dogodilo s gradom? Znam da nam noćni život nije na nekoj razini, ali ovo… Potpuni mrak, nigdje ni žive duše. Ovo vam nisam želio pokazati… No što, je tu je. Idemo malo proučiti situaciju. Samo trenutak! - mislim da sam čuo nekakav šum. Sklanjamo se s centra Korza, te idemo prema njegovom izvoru. Nalazimo se pred jednim kafićem. Vrata su otvorena. Ulazimo. Sada se pak nalazimo u potpunom mraku. Stojimo trenutak kao ukopani pred crnim zidom ničega. Smirite se, oči će nam se priviknuti na mrak. I doista, ono malo svjetla s ulice ulazilo je i u taj kafić. Počinjem prepoznavati oblike. Vrata, stol… - Zdravo. Došli ste na vrijeme, još samo nekoliko minuta. Okrećem se prema glasu koji nas je pozdravio. U kutu prostorije nalazi se mnoštvo ljudi. Sjede za stolovima. Kafić je prepun ljudi. No, svi sjede u potpunom mraku. I u potpunoj tišini. Ne vidim niti jednu osobu koja se ističe i koja je mogla biti izvor pozdrava. Očito je to bio "netko iz mase". - Što se ovdje događa? Zašto sjedite u mraku? Zašto je tako tiho? - upitao sam. Pogledao sam i vas, dragi Vi. Niti vama ništa nije jasno. Očekujemo odgovor. - Pa što se vas dvoje pravite blesavi? Ej, ovo dvoje novih kao da su došli iz nekog drugog vremena! Čekamo struju, glupani: u deset dolazi jeftinija tarifa! Baš u trenutku kada ste željeli odgovoriti, mnoštvo ljudi za stolovima se ustalo i počelo glasno vikati: -Deset, devet, osam sedam!!… -Ma šta se ovo događa, dragi Vi, pitam vas? Jesu li svi poludili? -Četiri, tri, dva, jedan, nuuula!!! Hura, jeftinija tarifa!!!! Masa ljudi je urlala od oduševljenja. U trenutku kada su vikali nula, počela su se paliti svjetla iznad stolova. Zatim je zazujao frižider. A potom se upalila glasna muzika. U nekoliko časaka, kafić je potpuno oživio. Sve se vratilo "u normalu". Ljudi su pričali, muzika je treštala, a zidom su se izmjenjivale razne boje od reflektora sa filterima. Na nas, dragi Vi, više nitko nije obraćao pažnju. Brzo prihvaćam igru - jeste li za pivu? Konobar kaže da će biti hladna za 5 minuta. Počeo je "noćni život".