• Ne viče, ne urla, nije odrješit. Ne uklapa se u negativne stereotipe. Možda čak zadrži i neke stare savjetnike. A to je nešto što rijetko vidimo kod primopredaje vlasti u Hrvata.  E, pa sretno. Želim vam dugo i mirno razdoblje mlake vlasti. Zaslužili smo


Imamo predsjednika.

A kako vrijeme prolazi, mislim da ću mu dodati još jedan, za političare vrlo vrijedan dodatak. Mislim da imamo normalnog predsjednika.
Ne urla, ne lupa u stol. Ne skida se u čarape. Ne zuri. Nije ciničan. Niti prepotentan. Ne obećava blistavilo. Niti predviđa katastrofu.

Nema ekstrema, dragi Vi.  
Nema borbe do zadnje kapi krvi. Nema razderane košulje: Pucaj u prsa!
Nema juriša. Nema eksplozije. Nema pobjede. Nema pohotne strasti.  
Nema afera.

Samo jedan sijedi profesor. Naočale. Iskrivljeni smiješak nelagode.
Ništa posebno.
Gledam ga i pitam se… A onda pitam i Vas…
Je li to nešto loše?

Zamjerali su mu nedostatak karizme. Govorili da je mlak. Ne bez razloga. I meni se činio takav. Štoviše, još uvijek mi se doima takav. No, kada je već izabran za višegodišnje plaćeno ljetovanje na Brijunima, hajdemo analizirati to što i o čemu govore. Pa možda i naučiti nešto.  
Pokušajmo, krajnje hipotetski, pretpostaviti da problem nije u njemu.

Nego u čemu je problem!?, pitat ćete se gnjevno.
U nama.
U onome na što smo se, nažalost, navikli.
Ili, da budem još žalosniji, u onome na što su navikli oni.

-    Al' vidi ga kakav je! Mlohav, mlitav. Nikakav! Može li  se taj boriti sa korupcijom? Mafijom? Kritikom?  
Ovakvom razmišljanju nudim pitanje… A gdje su nas doveli oni koji su izgledali kao da to mogu?
Ne moram daleko… Tuđman? Sanader?

Kamo vode ti koji izgledaju kao da znaju što rade? Nakon što dovedu propast, maknu se s vodeće pozicije i prepuste palicu sljedećem koji izgleda kao da zna što taj radi. I tako se redaju jedan za drugim dok stvar ili državu ne dovedu do bezizlazne situacije. I onda, kada mislimo da je gotovo,  onda na mjesto takvih dođe treći, koji ovaj put izgleda kao da stvarno zna što radi. Jer je iz drugog bloka, druge stranke. Pa izgleda kao da popravlja ono što su ovi prije njega napravili. Onda dođe još jedan takav. Pa opet pogorša. E, sada više ni oni prvi nisu izgledali loše.  

Nova nada, nova pobjeda. Sve je novo i bolje i jače i uspješnije. Redaju se parole… A nade nema na vidiku. Jer u politiku samo takvi glumci i ulaze.
Osim, evo, što je ovo, neka pogreška se dogodila. Ovaj je dosadan i neugledan? Kako će pak ON spasiti stvar? Pa on izgleda da ne može ništa. Izgleda kao dosadni susjed.

A pa baš zato, dragi Vi.  

To što smo mi ovdje naviknuti i stoga očekujemo vlast takozvane „čvrste ruku“, nažalost govori o nama. Na to su nas navikli. Jer to znaju izigravati.
Slika koju je Josipović slao u kampanji odudarala je od tipične slike. Nagore, činilo se. Ta osoba nije izgledala kao da tamo pripada. No tamo ne bi pripadao ni bilo koji drugi normalan čovjek. Jer to okruženje kampanje nije normalno. Jer je to sve lažno. Lažno dostojanstvo. Pompa. Skupi crni auti. Čemu?

Zato jer odudara, dragi Vi. Jer djeluje kao da tamo ne pripada, mogu reći da na čelnoj poziciji imamo… normalnog čovjeka. Što je za ovu turbulentnu zemlju u turbulentnom području zbilja rijetkost.

Ne viče, ne urla, nije odrješit. Ne uklapa se u negativne stereotipe. Možda čak zadrži i neke stare savjetnike. A to je nešto što rijetko vidimo kod primopredaje vlasti u Hrvata.  
E, pa sretno. Želim vam dugo i mirno razdoblje mlake vlasti. Zaslužili smo.