Divno je kako su počele reforme. Dah boljeg života zapljusnuo je moje lice i kosu.
- Znamo mi to.
- A kako znate kako se ja osjećam i što ja mislim? To je tajna.
- Pa imamo tajne službe.
- Ah, pa to je logično.
- Zato smo i na vlasti.
- A reforme?
- Reforme će malo pričekati. Evo, čim riješimo tajne službe. I naravno, kadroviranje.
- Ne možete početi raditi reforme bez tog kadroviranja? Rekli se da su neophodne i da ćemo bez njih propasti.
- A kako čovječe da radimo reforme bez ljudi!! Mislim, ovaj narod je stvarno prolupao. Pa što vi mislite, tko smo mi?
- A dobro, koliko će vam trajati to kadroviranje?
- A gledajte, trajati će. Mi smo mislili zaposliti svoje ljude. I to bi bilo brzo gotovo. Ali ne – narod hoće javne natječaje. Da pobijedi „najbolji“ kandidat.
- Pa što je u tome loše, ako pobijedi najbolji kandidat?
- Pa ništa. Samo će to duže trajati?
- Zašto?
- Pa, moramo prilagoditi natječaje. Obavijestiti naše kandidate kako da se ponašaju. Prikupiti njihove podatke iz biografija da bi postavili uvjete.
- Zar će opet na posao doći vaši kandidati?
- A nego tko? Što ste mislili. Pa trebaju nam ljudi od povjerenja. Ne možemo dopustiti da nam državu vode ljudi s ceste.
- Pa koji je onda smisao natječaja?
- To se i mi pitamo. To je samo gubitak vremena. Ali, ako narod tako hoće, može i tako.
- Dobro, znači od reformi ništa.
- Za sada. Ali, evo, ministar pravosuđa je rekao da će u roku od 4 godine smanjiti broj predmeta na čekanju.
- 4 godine!?! Eiffelov toranj je sagrađen u dvije! A to je svjetsko čudo. Pa Rimljani su Koloseum podigli za 8 godina. Bez moderne tehnologije. Aja Sofija je sagrađena u 7. Za što vama treba 4 godine!?
- A ne može se sve preko noći.
- Dobro, a što je s 1.000 eura za svako dijete?
- A to je bilo predizborno obećanje.
- Dakle, ništa.
- Ništa, izbori su prošli.
- Dakle, sve po starom.
- I nešto sitno novoga. Kadrovi.
