Nedjelja ujutro. Neradni zimski dan. Hladno je. Bura dere do kože. Ljudi po ulicama hodaju poput kornjača, sa glavama uvučenim u svoje jakne. Ali ne pomaže to. Vjetar uvijek nađe put. Malo je ljudi vani. Grad je pust. Gdje su? Po ovakvoj hladnoći najbolje je biti kući. Ili? Shopping centar? Ako ništa drugo, tamo je toplo. Zar to nije najbolji razlog? Još samo da odlučim što ću kupiti… Možda imaju rooibos čaj? Čitao sam na Internetu da je jako zdrav, krcat antioksidansima. Vrlo poželjna odlika. Pogotovo za ljude koji žive na području Liburnije, okruženi rafinerijama i termoelektranama. Kapa na glavu i put Tower centra. Po čaj. Već na samom izlasku naletio sam na vjetar. Tj. on je naletio na mene. Glava je još više stlačila vrat, povukavši se tek toliko da iz okovratnika vire oči. Ispred ulaza u toranj, na buri, stoji zaštitar. Sam. Pazi da se netko ne parkira ispred glavnog ulaza. To mu je vjerojatno jedini posao. Ljudska bića, nastala nakon milijuna godina evolucije, bića sa najrazvijenijim mozgom, paze da se netko ne parkira na ulaz. Kakvo rasipanje dragocjenih resursa. No, u takvom svijetu živimo. Čovjek radi posao za plaću. Pozdravljam ga, stražara kule. Zadnji od ljudi koji stoje na vjetru. Automatska vrata se otvaraju… Sretan Božić! Djeda Mraz i njegovi patuljci dijele letke. Nasmijane hostese. Svira ugodna muzika. Izlozi šareni, prepuni blještavih stvari. I sve je dostupno. Glava mi znatiželjno proviruje iz skafandera. "Ovako svijet mora izgledati pčeli u proljeće". Unutra je gomila ljudi. Zuje od izloga do izloga. Istražuju. Gledaju se. Zavode. Odlaze na piće. Pričaju. Komentiraju. Posvuda odzvanja smijeh. Djeca trče. Viču. Skaču. Mirisi izlaze iz svake pojedine prostorije. Obrati pažnju na mene!! "Ovako mora da ljudima izgleda raj", razmišlja pčela dok promatra gužvu. Dakle, ovdje su pobjegli svi građani. Ulice su prazne, hladne i vjetrovite. Ovdje je toplo, ugodno, prepuno događanja. Svaki kat predstavlja jednu drugu dimenziju. Svaki dućan je novi svijet. Sve se može isprobavati, istraživati. I najzad-posjedovati. No, čini mi se da nisu svi ovdje zbog kupovine. Kafići su prepuni ljudi. I ljudi razgovaraju. Druže se. Kao ljeti na Korzu. Toranj je poput nekog malog grada. Ulice, trgovi, kafići, hrana, restorani, kiosci. Kao centar Rijeke na katove. A prostor još i zagrijan. No, nisam uspio pronaći način kako da se tamo troši vrijeme a plati ništa. Jer, to je grad napravljen sa jednim jedinim razlogom. Da proizvede novac. Usprkos svojoj jasno određenoj funkciji, on ispunjava još jednu. Htjeli to ili ne, trgovački centri su postali zamjena za javne prostore. Kako se približava vrijeme proslave Nove Godine, koja se do sada tradicionalno slavila na javnim prostorima, pitanje je vremena kada će se i ta slavlja preseliti u nove prostore. Čak se i neizbježni vatromet može gledati iz sigurnosti i topline velike zatvorene kupole na vrhu tornja. Tako se on u novogodišnjoj noći može pretvoriti u pravi mali opservatorij za slavlje. Odmah nakon šampanjca i izmjene ljubljenja kreće se u kupovinu novogodišnjih želja. U 00:01 nove 2008. početi će popusti i ponovo se otvoriti svi dućani. Zabava za pčele može početi… Do čitanja sljedeće godine.