Bio sam u kinu. U ugodnom društvu počeo gledati "Novo novo vrijeme", dokumentarac o našim političarima.. Izašao nakon 25 minuta. Zašto? Pomislio sam, naivac, "pa ako se podigla tolika prašina oko njega, onda ima nešto". No, nema. Apsolutno ništa. Jer naši političari su kronično dosadni. A ako su dosadni u javnom životu, ondje gdje se trude biti što privlačniji, što interesantniji biračima, zamislite kakvi su onda kada se ne trude biti takvi. Nepatvoreni i istinski…-oni što jesu. Čak nisam ni potegao staru našu narodnu, "Ako sam platio ulaznicu, pogledati ću film do kraja, ma kakav bio!". Činjenica je da film sa dosadnim glavnim glumcima ne može biti zanimljiv. Evo, prije nekih sam tjedan dana otišao pogledati film "Charlijevi anđeli", koji je isto tako jedan od najdosadnijih filmova koji sam vidio'... Ali ipak sam ostao da završetka filma. Zašto? Zato što su se tri mala anđela svako malo "slučajno" našla u kakvoj zamamnoj poziciji, ili su obukle kakvu dekoltiranu haljinicu i sl. Ako nije zanimljivo jednoj glavi, zanimjivo je drugoj. A ovdje nije bilo ničega. Samo dosadna, ozbiljna lica političara koje, milom ili silom, gledamo svaki dan. No, već dugo nisam toliko ljudi vidio u kinu. Uzmimo u obzir da je to bilo u nedjelju, u 17 sati, kada pristojni svijet inače drijema nakon malo obilnijeg ručka. Svi su došli vidjeti kakvi su "naši šefovi" zapravo. I shvatili, nadam se. Goran Granić, primjerice, ne može biti zanimljiv ni da mu na glavu zataknete velike ženske gaće, u nosnice zabodete dvije drvene olovke, pa da usto i pjeva "Trala, la la, la la…Ja sam mala curica!…" I dalje bi to bio dosadni Gogo. Što vrijedi za njega, vrijedi i za sve ostale političare, gotovo bez iznimaka ( hm, možda je čak i ovo "gotovo bez" -previše). Po meni, puno bi interesentniji bio dokumentarac koji bi pratio Severininu ljetnu turneju. Tu bi se moglo vidjeti puno stvari zanimljivijih od krupnog plana Zlatka Canjuge, naprimjer. U Americi rijetko koji građanim zna tko mu je predsjednik. A ovdje ima dosta ljudi koji bi bez problema mogli izrecitirati cijeli sastav Vlade. Zašto? Nama su još uvijek političari glavne zvijezde. Kakvi pjevači, kakvi glumci, kakvi voditelji, zabavljači, mađionaničari- pih. Daj jedan dobar talk-show i gotovo. Vjerojatno je to ono što narod traži. Inače bi ih mediji ignorirali. Ali oni uporno izvještavaju i sa najbanalnijih konferencija za tisak najbeznačajnijih stranaka. Pa onda netko traži erotski program u kasne sate. Prvo se riješimo velikih glava, pa onda možemo razgovarati o drugim velikim stvarima. A možda političari i nisu toliko dosadni. Možda su samo nesvjesni pripadnici zatvorenog čarobnog kruga, koji čine zajedno sa svojim vjernim narodom. Naime, prepotentnost, napuhanost, beznačajnost i dosadnost, kao da ulaze u opis zanimanja načelnika, pročelnika, predsjednika odsjeka i sl. Jer o njima postoji takvo javno mišljenje. A oni se trude živjeti po tim pravilima… Vrlo je teško mijenjati ustaljene predrasude. Pogotovo još i ako odgovaraju crtama ličnosti… Zato se čak i gradonačelnici sićušnih gradova drže kao da su gradonačelnici NewYorka. Jer ljudi žele da oni budu takvi. A kada ih narod vidi tako napuhane, onda stječe dojam da su svi takvi. I tako unedogled. A kada neki političar odluči malo iskoračiti iz kruga, pa na posao doći biciklom, odmah ispada neozbiljan. Ljudi se pitaju nije li on malo poludio. Ministar pa biciklom? Takvi nemaju dovoljno autoriteta. Zato mora imati crni auto, namrštenog tjelohranitelja i biti apsolutno nepristupačan svima. A kada te ljude vidimo kako primjerice maramicom brišu nos, ili opušteno piju kao svatko drugi, začudimo se: ma nemoguće, nemoguće- pa on je sasvim normalan-nemoguće. S vremenom bi image političara kao rukovodioca i partijskog glavonje vrijednog općeg divljenja trebao nestati iz svijesti pučanstva. I trebao bi postati lijepi i šarmantni sluga naroda, kao Tony Blair, ili ne toliko lijepa, a još manje šarmantna, ali radišna Madeleine Albright. Ako si već političar, onda moraš biti ili dobar, ili atraktivan, ili zanimljiv. A najčešće sve skupa…Naši su još uvijek potpuna suprotnost.