Nisam vegetarijanac. Tek toliko da to raščistimo na početku, kako ne biste ovaj tekst smatrali jednim u nizu uvjeravačkih tekstova o štetnim stranama mesne i dobrim stranama vegetarijanske prehrane. Kao i u svim stvarima i u prehrani je potrebna umjerenost. No, iako, kao što sam spomenuo, nisam vegetarijanac, sve manje jedem meso. Ne zato što ga ne volim, ili što mislim da je soja bolja, već zato što se, jedući ga, osjećam blesavo. Osjećam se da radim nešto što je protivno meni samom. Kao da moja svijest nagovara moju podsvijest da je sve u redu i da činim ispravno, ali u biti znam da činim loše. Sjećam se da sam kao klinac, vraćajući se iz škole, prisustvovao klanju svinje. Baš smo bili učili staru Grčku, čiji su filozofi raspravljali o pravednosti dok su im robovi obrađivali polja, i ja sam o tome putem razmišljao. Bilo je vrijeme kolinja, i ljudi u prigradu (a to je Škurinje tada bilo) su u dvorištu sami obavljali klanje. Dakle, petorica snažnih, zdravih muškaraca, jedna kada i svinja. Zemljano dvorište ograđeno zidom. Za svinju - bezizlazna situacija. Ja sam naišao u trenutku kada su je lovili po tom dvorištu. Drž je!! Žilava mala! Ajde! Ajde! Lijevo! - vikali su zdravi, odrasli muškarci. A svinja je skvičala nevjerojatno glasno (nikad nisam mislio da može biti toliko glasna) i trčala je uokolo, vješto izbjegavajući ljude. Kada bi se našla pred kojim čovjekom, zarila bi papke u zemlju, zaustavila se, te u istom času promijenila smjer. Tako se u jednom zaustavila i ispred mene, dok sam zapanjeno zurio kroz zatvorena dvorišna vrata. Njene širom otvorene oči(zar mogu biti toliko otvorene?) vikale su: Upomoć! Upomoć! Neprekidno su ponavljale, praćene paničnim skvičanjem, samo jednu jedinu riječ: Upomoć! Upomoć! Upomoć! Upomoć! Zatim je otrčala, jer su dolazili. No vika iz očiju nije prestajala. I beznadni urilci. A ja sam stajao i nisam se mogao pomaknuti. Ovdje petorica snažnih, zdravih, odgovornih muškaraca trče kako bi ubili. Nečiji muževi i očevi jure za svinjom, a dijete stoji i gleda i zna da rade krivo. Uhvatili su je i dovukli do kade. Zatim se jedan sagnuo i uzeo.... Velik Nož. A četvorica se nogama ukopali u zemlju kako bi držali što čvršće. Bespomoćna svinja je vikala okružena ubojicama... Sama. Jednom rukom joj je glavu pritisnuo o rub kade, a drugom povukao rez po vratu. Dugi i brzi rez. Urlik mi je zaparao uši. Protresao sam se. Naježio. A iz očiju su mi potekle suze. Oštar hladni predmet ušao je u živo meso. Prekinuo tokove. Smrvio stanice. Prodro je duboko. Na vratu joj se pojavila tamna crvena linija iz koje je za tren suknula krv. Veliki mlaz. Razlila se po kadi. Zaprljala je lijepu bijelu kadu i počela ju puniti. Svinja je očito dobila neki udar snage, sam život je osjetio svoj kraj, jer se trgnula iz čvrstog zagrljalja toplih, očinskih, tatinih ruku i opet počela bježati. I urlati. A krv joj je u mlazu tekla ispod brade. Kao vodoskok, mlaz je pulsirao u ritmu otkucaja srca. Brzo. Strašno brzo. I skvičala je, a vrat joj je bio prerezan. I tražila je pomoć, a više nije bilo nikakve nade. Čim su se četvorica snašla počeli su je loviti. Bili su umrljani njenom krvlju. Tople mrlje na hlačama. Dovukli su je do kade i pritisnuli joj glavu uz rub. Krv je ponovo tekla na pravo mjesto. Glas joj je bio sve slabiji, tiši, bespomoćniji. Odustala je. Idemo Filipe! - dotrčao je netko i odvukao me. Taj dan smo igrali nogomet. I zaboravio sam... No, sada se sjećanja vraćaju. U Zagrebu sam na jednom domjenku, na koji sam upao sasvim slučajno, vidio pečenu svinjsku glavu. Okruženu pečenim svinjskim mesom. I ljudi su uzimali komade toga mesa i stavljali ga na plastične tanjure i žvakali zubima. A ja sam čuo: “Upomoć! Upomoć!” i vidio šikljanje krvi iz prerezane glave. Oni su jeli i uljudno razgovarali i smješkali se i koketirali, a meni su opet zasuzile oči. Oni naravno nisu vidjeli ono što sam ja vidio i nisu mogli znati. Nisu mirisali svježu toplu krv. Nisu rukama pokrivali uši pokušavajući prekinuti panično urlanje nemoćne umiruće životinje... A svi komadi mesa što ih danas nalazimo tako ugodno i sterilno zapakirane u našim dućanima, dolaze od živih životinja koje su htjele živjeti. I te komade tijela koje je hladni Nož rezao i dijelio, otkidao od cjeline, mi žvačemo i pečemo i kuhamo. Svaki put kada kupujemo meso mi ne kupujemo "komad zaklane krave Rumenke" već - "šnicle". Svjesno i namjerno "zaboravljamo" o čemu se radi. Gledamo u stranu... Pravimo se blesavi. Kao i stari Grci koji su svoje robove zvali "oruđe koje govori".