Sukladno mojim etičkim i moralnim kodeksima, a također i u skladu sa mojim religijskim i čisto ljudskim uvjerenjima, ovdje se, pred vas nekoliko čitatelja, koji, svatko zbog svojih osobnih pobuda, uz oglase čitate i ostale tekstove, zaklinjem krvlju sv. Petra i svih ostalih državnih službenika, da u daljnjem tekstu neću upotrijebiti riječ: govno. Smatram to svojom dužnošću. Naime, iako se osobno neizbježno i gotovo svakodnevno susrećem s tim pojmom (kojeg, uzgred budi rečeno, uvijek gledam s visine), smatram da je moja profesionalna dužnost da, dok sam god na mjestu na kojem jesam, iz već spomenutih etičkih razloga, zlokobni pojam ne spominjem. Zakletva vrijedi i za sve oblike i agregatna stanja, kao i sva druga imena kojima ga naš, izrazito kreativni, narod voli zvati. Sada kad sam se lijepo osigurao, i ispao strašno plemenit i profesionalan, skoro kao članovi gradskog poglavarstva, mogu započeti tekst…. U srijedu sam stao u govno. Kako ovo očigledno i drsko kršenje dane riječi ne bi bilo krivo shvaćeno, u svrhu zadržavanja dobrog imagea i spomenutog profesionalnog i etičkog ugleda, stečenog prijašnjom zakletvom, a sve zbog višeg cilja napretka umjetnosti, mijenjam ime u Pero. Kako se Pero, tj., ja, nije zakleo u nespominjanje sporne riječi, ostaje mu sasvim na volju da je koristi kada, kako, i koliko hoće. Ovaj, hoću. Jer, ja sam Pero. Dakle, ja - Pero sam u srijedu stao u govno. Prije no što nastavim priču, želio bi nešto izjaviti. Pošto ja nemam ugled kao onaj koji je napisao prethodne odlomke, malo mi je neugodno pisati. Vi očito nemate povjerenja u moje dobre namjere. Mislite: "Ako je ovako prostački počeo, sigurno će i nastaviti u istom stilu…". E pa neću. Kunem se Budom, Alahom i Manituom da više neću upotrijebiti niti jednu prostu ili ružnu riječ. Neka me Zeusova munja pogodi u glavu ako mi se nešto tako omakne. Eto. Sada ste mirni. Nastavljam… Nisam odmah shvatio da sam ugazio. Tek nakon stotinjak metara. Digao sam cipelu u zrak:-ništa. Pa drugu… jebote - govno! Aha! Opsovao sam! Izgovorio prostu riječ! Pero je prekršio svoju danu riječ, i sada mu se glava dimi od munje! Ali nije tako. Varate se, dragi Vi. Jer Pero je, tj. Ja, samo časak prije prostačenja, promijenio ime, te opsovao pod pseudonimom: Jure. Kako se Jure, tj. Ja nisam nikome ništa zaklinjao, a kamoli obećavao, bogovi nemaju nikakve povode da me maltretiraju. Ja, Jure sam nevin. Kriv je bio ja- Pero, a ne ja Jure, jer ja Jure nisam ništa obećao. Obećao je Pero tj. ja. Ali ja više nisam Pero. Ja Jure više neću pisati o ovom glupom događaju. Koga briga je li netko ugazio u nešto, i je li nešto zbog toga rekao. Na našim ulicama se gotovo svakodnevno događaju takve stvari. Obećajem da ću pisati o nekim aktualnim stvarima vezanim uz svakodnevni život. Primjerice, o Linićevom prijedlogu da ukine sve kladionice jer misli da se u nekima vara. To je dobro. Dakle, nakon što što sam uočio govno na cipeli, i uzviknuo prostu riječ, otrčao sam do najbliže lokve, i u njoj neko vrijeme skakutao. Na taj način sam pokušao očistiti lijevu nogu. Nekoliko metara sam ostavljao mokre tragove, a kasnije… kao da ništa nije ni bilo. Opet sam prekršio riječ. No, to više nije ni bitno. Već ste se navikli. I već vam je dosadilo. Sada čitate samo zbog inercije. Mislite, brzo će kraj, pa ajde' da pročitam još tih nekoliko redaka, kad sam već stigao/la do ovdje. Možda bude bolje… Upravo tako se i ja osjećam, kada po ne znam koji put slušam isprazna obećanja naših političara, i njima bliskih, da je krajnje vrijeme da se nešto napravi, popravi, uredi, poboljša, sanira, spriječi, ukine ili pokrene. I da nešto hoće ili neće uraditi. I kada ih gledam kako se busaju u prsa svakojakim postojećim i nepostojećim zakletvama. A da bi pojačali efekt, koriste se i nama čudnim i dalekim riječima koje sam pokušao simulirati. Bježe od ikakve odgovornosti, i to vrlo uspješno. Poput Filipa, Pere ili Jure, samo promjene ime. Ili stranku- svejedno. Dobar dio ljudi koje poznajem odustalo je od svakog napora, i izgubio svaku volju, da ih ikada više ozbiljno shvaća. Tupo slušaju, tupo gledaju i tupo klimaju glavom. Misle da su se tako riješili lažljivih i licemjernih ljudi. No, oni su upravo željeli postići to stanje uma. Najlakše je vladati ljudima koji se ne bune… Za vladanje takvima ne treba biti jako pametan.