Među narodom se ponovo pojavio veliki brat. Novine su prepune fotografija običnih ljudi koji su postali poznati jer su na televiziji. Kandidate se već prepoznaje po imenu. Svi očekuju samo jedno: Sex! U isto vrijeme dok tisuće očekuju neočekivano, desetine televizijskih programa prikazuju profesionalce koji izvode urođene radnje. Međutim, sam spomen tih djelatnika i njihove djelatnosti, u javnosti izaziva neviđeno zgražanje. O čemu se radi? Kako to da ljudi koji se mole za duše posjetitelja rock koncerata toleriraju da njihovi sunarodnjaci gledaju svoje sugrađane očekujući da se javno zavole? Zar je svijet poludio, pitaju se? Što je ljudima? Zaboravili su na pravila! Na televiziji je već i poljubac velika stvar. Na ulici ih se može vidjeti tisuće, kome je do gledanja. Ali prednost je u tome što televizija ne uzvraća pogled. Pasivna je. Ona samo daje. Ako gledate ljude kako se ljubakaju na cesti i ako im se približite toliko koliko i kamera u krupnom planu, mogli biste imati problema. Ovako, sam u polumraku, u tišini, može se u miru promatrati neko dvoje kako se vole. No, zašto ih promatrati, i koliko dugo, ostaje upitno. Zašto gledati ljubljenje kada se može ljubiti? Zašto gledati druge kada se može živjeti svoje. Da li zato što je ovo "moje" dosadno i već viđeno. Ona poslovica, da je trava uvijek zelenija u tuđem dvorištu, nekako tu dolazi do izražaja. Sebe znam, kakvi su ostali, pitam se? Televizija je pogled u tuđe dvorište. Sve one tisuće zatvorenih kuća i zatvorenih stanova otvaraju nam svoja vrata. Šećem gradom i gledam nepoznate ljude. Mislim si, o čemu razgovaraju, ti, nepoznati ljudi. Što rade kada su sami, nepoznati ljudi? Kako se oni ljube? Što jedu? Možda znaju nešto što ja ne znam? Možda žive bolje? Kvalitetnije… Brat je odgovorio na ta pitanja i pokazao surovu stvarnost. Ljudi su sličniji nego što sam to i sanjao. Koliko se god trudili da budu drugačiji, posebni, svoji - uglavnom su jednaki. U svakom dnevnom boravku nekoliko fotelja, jedna televizija. Ručak na stolu. Iste priče. Da bi ipak skrenuli pažnju na sebe ljudi se šminkaju, uređuju. Oblače drugačiju robu. Drugačije se češljaju. Ali, usprkos trudu, ispod toga su uvijek isti, dosadni ljudi. Čovjek koji najmanje liči na čovjeka, i koji je najviše drugačiji od ostalih, Marilyn Manson, onaj "čudak" koji je provocirao hrvatsku vjeru i tradiciju, osim vjerskog izazvao je još jedan, manje popraćen skandal. "Onaj" koji je uvijek obučen u crno, sa raznobojnim očima bez obrva, utjelovljenje sotone, svojim najvjernijim obožavateljima ukazao se poslije pulskog koncerta. Kakav šok! Pojavio se u trenirci, umoran od napornog posla. Kao obična osoba! Možete li zamisliti umornog sotonu u trenirci? Ruši li vam predodžbu o paklu? Možda ipak nisu vječne vatre? Možda je to jedan običan stan? Teretana prepuna ljudi. Možda je to ovdje gdje živite? Srećom po obožavatelje, Manson nije išao dalje. Ostatak svog običnog života vješto skriva iza probranih slika. Uvijek provokativan, uvijek neobičan… Ali ta jedna trenirka razbila je mnoge iluzije obožavatelja. U bijegu od dosadnog, običnog svijeta, svijeta jednakih ljudi u trenirkama, naletjeli su na umornog sotonu. Što dalje? Hoće li se i dalje igrati, sada kada znaju pravila igre? Ili, da upitam drugačije - preostaje li im išta drugo? Sex?