Kada čovjek naglo prestane biti predsjednik Hrvatske šest mjeseci je u totalnom šoku i tada treba primati punu plaću kao da je još uvijek predsjednik. Onda mu postepeno treba priopćiti da više nije na čelu države, i dati mu još pola godine plaćene aklimatizacije na nove uvjete.
Nedavno je objavljena vijest da je bivši predsjednik odlučio iskoristiti jedno svoje zakonsko pravo. Riječ je o pravu da idućih šest mjeseci prima punu plaću koju je primao kao predsjednik države, a idućih šest mjeseci pola plaće. A koja je plaća predsjednika države? Oko 23 tisuće kuna.
Dakle, ako pravo iskoristi u cijelosti, 6 mjeseci će primati tih 23 tisuće, a sljedećih 6 mjeseci, oko 11 i pol. Godina dana trebala bi mu biti plaćena dok se ne snađe. Kada čovjek naglo prestane biti predsjednik Hrvatske, šest mjeseci je u totalnom šoku i tada treba primati punu plaću kao da je još uvijek predsjednik. Onda mu postepeno treba priopćiti da više nije na čelu države, i dati mu još pola godine plaćene aklimatizacije na nove uvjete. Nakon godine dana može na tržište rada.
A tamo nije lako. U siječnju je registrirana nezaposlenost iznosila 329 tisuća ljudi. Kako dobar dio tih ljudi ne može pronaći posao jer su prekvalificirani, predsjedniku se loše piše.
- Što se radili ranije?
- Bio sam predsjednik.
- Kućnog savjeta?
- Ne, države.
- Hvala. Ali mi tražimo nekoga za prodaju tostera. Žao nam je.
- Mogu i ja prodavati tostere!!!
- Ali još 200 ljudi čeka da radi to isto. Radije ćemo uzeti nekoga tko je malo manje...hm… inteligentniji.
- Ali nisam vam ja inteligentan. Pa što mislite, čemu toliki savjetnici? I drugi vam pišu govore. Vi samo pročitate pred kamerom. Ja sam vam kao spiker na televiziji.
U državi u kojoj je prosječna plaća 5.716 kuna (ukoliko je uopće dobiju) ljudi su malo osjetljivi na brojke iznad 10.000. Zato su dosta burno reagirali na pravo bivšeg predsjednika. A kada su ga socijalno osjetljivi i nabrijani novinari krenuti propitkivati, u nadi da će se možda odreći dijela prihoda, dobili su zanimljivi odgovor: „…dok se ne donese odluka, i pitanje je kad će me fakultet moći primiti s obzirom na raspored nastave, moram od nečega živjeti…“
I tako smo doznali da je tih 20 i nešto sitno tisuća kuna, koje mu plaćaju građani s plaćom 4 puta manjom neophodno da bi čovjek preživio. Nezaposleni su u čudu:
- A od čega ja živim, predsjedniče!? Kako ću ja preživjeti? Ja sam prodavao tostere, al' sam dobio otkaz jer su uzeli nekoga s diplomom.
- Vama treba manje za život. Ja sam se već navikao na neki standard.
- Al' mi smo vam plaćali taj standard!
- Pa ako ste mogli 5 godina, što vam je još malo? Nećete ni osjetiti. A ja moram od nečega živjeti.
- Evo vam, uzmite mi zadnju kunu. Pa živite. Preživite.
- Hvala.
- To je bio sarkazam.
- Ne, dragi građanine, to je moje zakonsko pravo.
