Zimsko je vrijeme i dani s jakim ili pak olujnim vjetrom učestala su pojava na primorskom području. To su ujedno dani kad se događaju štete na uredno (i neuredno) parkiranim vozilima uzrokovane padom kojekakvih predmeta i dijelova zgrada otrgnutih i nošenih olujnom burom. Tko će u takvim slučajevima oštećenom vlasniku parkiranog vozila naknaditi štetu? Još u rimsko doba, dakle prije dvije tisuće godina i više, postavljeno je pravno načelo da za štete uzrokovane padom dijelova ili predmeta zgrada oštećenome odgovara vlasnih zgrade i to po načelu uzročnosti (objektivna odgovornost, kauzalna odgovornost). Oštećeni je trebao dokazati samo činjenicu da mu je štetu uzrokovao dio koji je otpao sa zgrade ili predmet koji je pao sa ili iz zgrade. Moderni pravni sustavi nisu mijenjali to načelo. Tako i u hrvatskom pravnom sustavu vrijedi to načelo, ona o obveznim odnosima, Narodne novine broj 53/92, 91/92, 3/94. Za štete od palih dijelova ili predmeta sa ili iz zgrade odnosno stana odgovara vlasnik odnosno korisnik te nekretnine (članak 174. Zak 7/96 i 112/99). Naime, sam položaj dijelova zgrade ili stvari na zgradi čini ih opasnim za svoju okolinu. Zato je i odgovornost njihovih vlasnika utemeljena na tzv. Kauzalnom načelu. Oni odgovaraju bez obzira da li su sami krivi za nastalu štetu, dovoljna je činjenica (koju mora dokazati oštećeni) da je šteta uzrokovana padom dijela ili predmeta sa ili iz zgrade, odnosno stana. Te odgovornosti vlasnik zgrade ili stana može se osloboditi ako je nastala šteta posljedica više sile( vis maior - članak 177. stavak 1. gore navedenog Zakona o obveznim odnosima). Upravo se na taj stavak Zakona pozivaju vlasnici zgrada ili stanova, tvrdeći da je olujni vjetar viša sila za koju oni ne odgovaraju. Međutim, stalna je sudska praksa da se vjetar, makar i olujni, kao što to zna biti bura u primorskim krajevima, ne može smatrati višom silom. Tako u jednom predmetu (br. Rev 1738/97 od 08.03.2000) Vrhovni sud Hrvatske kaže: "Nižestupanjski sudovi utvrđuju da je do oštećenja vozila došlo padom salonitne cijevi s krovišta objekta tužene. S ozbirom na to da cijev zbog svojih dimenzija, te položaja (cijev dužine cca 1 m, promjera 12 cm bila je ostavljena na nezaštićenom krovištu četverokatnice, te se uslijed snažnog udara olujne bure otkotrljala i pala s krova) predstavlja opasnu stvar za koju tužena kao njen imalac odgovara po načelu objektivne odgovornosti, u konkretnom slučaju nema elemenata za njenu ekskulpaciju u smislu odredbi članka 177. stavak 1. ZOO... Naime, olujna bura na području Š. je učestala pojava koja je izvjesna i predvidiva, pa se ne može smatrati višom silom."