Vozim se cestom prema Medveji i gledam: Oni još nisu završili. Cesta je raskopana a ono malo radnika što ih se može vidjeti slijedi onu staru: jedan radi-trojica gledaju. A i taj jedan koji radi se vrlo brzo umara, pa se ubrzo pridružuje trojci kolega. I tako njih četvero, goli do pasa, sjede uz razrovan put i mokri od znoja promatraju kolonu kupača željnih vode. Ovi pak, iz svojih limenki, polukuhani, rezignirano gledaju van. Nemoćno bulje u polugole ljude koji nemoćno gledaju u njih. Nema nikakve nade ni za jedne ni za druge. No, da ne budem toliko pesimističan, iznosim i radosnu vijest. Završena je autocesta Rijeka-Zagreb. Sada ćemo brže do glavnog grada. Autocesta se, uz prekide, gradila se 35 godina. Ako ćemo suditi po tom prosjeku od, ugrubo, 80-tak dana po kilometru, 5 mjeseci što je raskopana cesta prema Medveji je prava sitnica. Jer po tom prosjeku, ovih 8 kilometra trebalo bi se raditi oko dvije godine. A dvije godine je puno više od pišljivih 5 mjeseci. I to je sretna vijest, dragi Vi: budite sretni-jer može biti i gore. Nakon što smo se malo obradovali, nastavimo dalje nasmijani. Gdje smo ono stali...aha, beznađe... Znam, nije to nama ništa strano. Naviknuti smo...Jedva da tko više i protestira. Buniti se i protestirati to se može raditi dan dva, možda i mjesec, ali kada se i nakon toga ne dogodi ništa, onda slijedi odustajanje. A po tome smo poznati. Građani Liburnije su prepristojni sa se sakupe oko iskopina, pa sve skupa, od bagera do posljednje lopate, pobacaju u more i kažu: gubite se odavde! Oni čekaju i urgiraju, šalju pismene i usmene proteste i pitaju se: tko je tu ustvari kriv? Možda nisu krivi radnici, već njihovi šefovi. A možda nisu ni šefovi, već naručioci. A možda ni naručioci već loše vrijeme. A možda ni vrijeme, nego turisti. Da, da, možda su i oni krivi-jer da se ne guraju na cesti, puno bi se lakše radilo. Kako će čovjek kopati ako stalno mora propuštati kolone automobila? Uostalom, zašto ti turisti uopće i dolaze? Tko ih je zvao? Što oni hoće? Samo smetaju. Zbog njih se ni kanalizacija ne može napraviti kako treba. Turiste van iz Hrvatske! Eto, tako. To je riješeno. Bolje da su krivi oni nego mi. I tako radnici na cesti samo čekaju da im netko nešto kaže. Već su nervozni. Pet mjeseci rade, a stalno ih ometaju. I onda se još usuđuju pitati: - Zašto još nije gotovo? - Nije gotovo jer nije gotovo. - Ali, rekli ste da će biti gotovo. - Je, da, rekao sam, ali nisam znao da će biti ovako... - Ako niste znali, zašto ste rekli da će biti gotovo? - Tada sam mislio da će biti, a sada znam da neće. A ako budeš smetao, neće nikada biti gotovo. Zato bolje šuti! - Oprostite što sam vam smetao dok...hmm...radite. Takvi dijalozi, kao prepisani iz poznatog stripa Alan Ford, dio su naše svakodnevice. Već smo toliko navikli na apsurde, da ih više gotovo ni ne primjećujemo. Naprimjer, znamo da je ovdje bilo kakvo obećanje samo varka za naivce. Smijemo se parolama "Raj na zemlji", "Mala zemlja za veliki odmor", "Više cvijeća-manje smeća" jer svuda oko nas vidimo suprotnosti. Ali kako taj smijeh objasniti onima koji u te ideale vjeruju? Jer, na kraju, zašto ne bi vjerovali? Što reći turistu koji je ovdje došao privučen "Rajem na zemlji" a zaglavio u rovovima kanalizacije? - Čuj stari, nije ovdje baš onako kako pričaju. - Da...vidim da baš ne držite do obećanja. - Ali, to ne znači da nećemo u Uniju, zar ne? -Ne, ne...Hoćete. Sigurno hoćete....Obećajem.