U jednom od prošlih tekstova pisao sam o Opatiji kao jednom velikom domu umirovljenika. I to onakvom domu umirovljenika u kojemu se ništa ne događa. I nema se ništa za vidjeti. Međutim jednoga dana… Protekli vikend šetam ja poput pravog penzionera po svom mirnom domu kad odjednom, niotkuda, ususret meni došeću dama i gospodin. Dama pod kišobrančićem koji je čuva od prejakog sunca. Bijela kao sir. Pod rukom drži svog momka, vojnog časnika austrougarske vojske. Kako? Austrougarske? Znam da su opatijski gosti uglavnom stariji ljudi njemačkog govornog područja, ali toliko stariji? Stogodišnjaci? Lijepo su me pozdravili, baš po svim pravilima pristojnosti, a zatim mirno i uzvišeno nastavili dalje. Ja sam lijepo pozdravio damu, salutirao gospodinu i zbunjeno ostao na mjestu. Tada je do mene dotrčao patuljak, uhvatio me za ruku i odvukao da mi pokaže goluba koji je zamislio da je galeb. - Goluba koji je zamislio da je galeb, upitao sam? - Da, stvarno, pogledaj! Upro je prstom u stijenu uz more. Veličanstven prizor! Valovi se razbijaju o gordi bijeli kamen. Vjetar! Sol! Morska voda donosi život suhom i ustajalom zraku. Kapljice i bijela pjena šikljaju visoko u zrak i pri uzdizanju prave nezamislive strukture. Vjetar ih zatim, poput zaigranog djeteta, raznosi po okolici i tom prirodnom čipkom uljepšava obližnje borove, čemprese i lovor. Bijelo se stapa sa zelenim a zeleno s plavim u divnom uzbuđenju mora. Veličanstven prizor! Usred kovitlaca vode, zraka i kamena stoji jedno živo biće. Mirno poput kipa. Oko njega prirodni kaos, smrtna opasnost, ali to mu ni najmanje ne smeta. Dapače, izgleda da ga smiruje… Visokog čela i visoko uzdignuta kljuna na bijelom kamenu ponosno stoji…golub. - Golub? - Da, nasmijao se patuljak, to je golub koji je zamislio da je galeb! I postao je galeb! Zar ne? Da, kada se malo bolje raz… - A gledaj ono, uzviknuo je. Balet! Okrećem se od ponosnog morskog goluba a kad tamo! Dvadeset balerina na terasi velikog hotela. Skakuću, gotovo ne dodiruju poda. Ne znaš koja je ljepša! Plešu poput vila. Ma, kakav prizor! Među okupljenim gostima koji mirno pijuckaju čajeve i jedu kolače…opet onaj Austrougarski par. I to ne jedan, na desetke parova koji svi izgledaju kao da su iz pretprošlog stoljeća. Mlade dame, gospođice u ljetnim haljinama, smješkaju se jedne drugima ali ispod te šarmantne zabave: kolegičinim partnerima kriomice upućuju zavodničke poglede. A dečki, mlada gospoda, prave se da sve to ne primjećuju, da ih taj zvonki smijeh i slatka očijukanja uopće ne zanimaju. Drže se uspravno i pomalo kruto. Ponosni su i pristojni. - A pogledaj tamo, gura me patuljak, kočija! I doista, u daljini, na cesti među gomilom automobila vijuga jedna starinska kočija koju vuku dva divna konja. Iza kočijaša, dva para gospođica sa kišobranima. Nešto se hihoću, a onda sve četiri odjednom u mene upere svoje velike oči. Oh! Ne mogu izdržati tu snagu. Kakav osjećaj... Kada sa ponovo podigao pogled, kočija je nestala. Auti... - A pogledaj sada ondje, uzviknuo je patuljak. Ponovo se okrećem. Što li me još može iznenaditi!? Što je još čarobno? Štandovi. Gledam u patuljka. Zašto mi to pokazuje? - Opatijski štandovi, rekao sam mirno i slegnuo ramenima. - A oko štandova, upitao je. Šetači koji se dosađuju. Turisti, odgovaram mu. Zašto me to pitaš? - A oko šetača? Ispod šetača? Spuštam pogled. Gledam… Golubovi. Obični golubovi. Deseci sivih golubova koji kljucaju topli asfalt u potrazi za mrvicama. - Zašto mi sada pokazuješ takve stvari, upitao sam ga. Što želiš? Uostalom, tko si ti? Umjesto odgovora, patuljak nestane. Koji k…? Malo zamišljeno stojim…razmišljam. Nešto mi je htio reći… Golub koji zamišlja da je galeb…Hmm…Stari kostimi… Kočije… I postane galeb… Ne razumijem…Što? Ma, gluposti! Kakvi glupi golubovi. Odmahujem glavom, stavljam ruke u džepove, lagani okret i penzionerskim korakom mirno…natrag.