Vlast kakva je sada, prepuna afera i loših rezultata, udružena s krizom, recesijom i nezaposlenošću jednostavno zove na smjenu. Čini mi se da je za pobjedu na sljedećim izborima dovoljno nazvati se: Oporba
Oporbena stranka počela je predizbornu kampanju. S parolom koja me neodoljivo podsjeća na dječju brojalicu: „Znanje i odlučnost, hrvatska budućnost“. Rimuje se. Svaka čast marketingu i propagandnom timu.
Kada sam počeo pjevušiti novu parolu, ritam me odmah podsjetio na igru koju sam igrao kad sam bio dijete. Lastik, lastiš, gumi-gumi. Kako tko kaže. Pjevalo se: „Olimpijada, Titova parada“.
Isto se rimuje! Ne želim ništa sugerirati. Jednostavno me podsjetilo… Što ću?
Ono što me je zanimalo prigodom najave oporbene kampanje bilo je: Što nude novo? Kakva im je terminologija? Obzirom da su već jednom vladali i da žele ponovo, imaju li kakve novosti?
Vlast kakva je sada, prepuna afera i loših rezultata, udružena s krizom, recesijom i nezaposlenošću jednostavno zove na smjenu. Čini mi se da je za pobjedu na sljedećim izborima dovoljno nazvati se: Oporba.
Ljudi su nezadovoljni. Žele promjene. Žele drugo. Žele drugačije. Žele bolje. Dolaze izbori. Hoće li glasati za one koji su vladali do sada?
Politika kontinuiteta, predvođena s „Idemo dalje!“ narod je dovela upravo tu gdje je. Dakle, vjerojatno će glasati za nešto drugo. Nekakve "promjene". Za nešto što nije Vlast. Za Oporbu.
Iako se sada čini da je Oporbi nemoguće ne pobijediti, malo sam se ražalostio čitajući njihove parole, argumente i slogane. Osim navedene „Znanje i odlučnost, hrvatska budućnost“, tu se našla i već odavno istrošena fraza o tome da Krizu i Prijetnju treba smatrati, a osobito nazivati, Izazovom.
Kada vam političari počnu pričati da su prepuni izazova ili da su iskrsnuli novi nepredviđeni izazovi ili da imaju teške izazove znajte da sudjelujete u lingvističkom karnevalu. Da biste ih razumjeli, moramo si riječ „Izazov“ prevesti na jezik ostalih građana.
Izazov je Problem. A problem je nešto što ne želimo. Nešto čemu se ne veselimo. Nešto što ne očekujemo puni elana. Ne želimo ni probleme ni izazove ni bilo koju drugu riječ za to.
Ono što građani žele je uvijek isto. Da bude bolje. A kada jednom bude to bolje, ili barem dobro, da se onda ništa ne mijenja. Kad je dobro, ne trebaju nam ni izazovi ni ništa. A kad je loše-loše je, kako god to nazvali.
I taman preskočim Izazov kada naletim na: „Vlast je služba, tu smo da služimo“. Na ovakve izjave mi već idu suze. To je već toliko izlizana fraza da sam sad već jako žalostan. Najradije bih ih zamolio da prestanu, otprilike ovako: „Oporbo, molim vas… Prestanite.“
I onda bih im pojasnio što mislim. Na ovakav način: „Kako sada stvari stoje pobijedit ćete. Ali, ukoliko ćete govoriti u frazama, onda, molim vas, nemojte ni govoriti. Svaka fraza vas čini manje kompetentnima. U očima ljudi koji su se nagledali stotina pronevjera, sukoba interesa i osobnih probitaka proizašlih iz djelovanja u javnim službama, 'Tu smo da služimo' izgleda gotovo kao uvreda. Oporbo, bolje ništa, nego to.“
Hrvati dobro znaju svoje političare. Gledaju ih i slušaju gotovo svaki dan. Godinama. Isti ljudi. Kada počnu pričati, već znamo stil, ton i većinu sadržaja. Slušamo iz pristojnosti. Slušamo jer nemamo alternative. Slušamo jer su nam nametnuti.
Vlast treba promijeniti jer vlast treba promijeniti. Jer je stara vlast ustajala. A nakon nekog vremena trebat će promijeniti i novu koja će mijenjati stvari. I treba ih stalno mijenjati. Dijelom da se oni ne bi uzoholili. A dijelom i stoga što se javnost zasiti pa hoće nova lica. Kad se nakupi dovoljno afera, promijeni se lice vladajućeg i sve staro se nekako lakše zaboravi.
Ali, ako već rade promjene, neka barem izgleda kao promjena. Ako već ne ljudi, onda barem, barem, nove fraze. Novi stihovi. Novi stilovi. Ako ne mogu to, onda barem zaslužujemo mirnu i tihu smjenu. Iz pristojnosti.
