Najnovija zbivanja u zdravstvenom sektoru u Hrvatskoj dovela su na površinu i problem odgovornosti liječnika za štetu koju pacijentima uzrokuju svojim nesavjesnim ili nestručnim radom. To je, međutim, problem koji postoji i u svijetu. Govori se da su propusti kod liječenja na četvrtom mjestu uzroka smrtnosti kod ljudi, a da je jedna trećina propusta uzrokovana ljudskim faktorom. U svakom slučaju, liječenje nije jednostavan posao, iziskuje puno pažnje i stručnosti. Kod nas je novina samo u tome da su pojedini slučajevi u zadnje vrijeme medijski iskorišteni i, shodno tomu, o njima se puno priča. Novina je i to da su, sve više i sve češće, liječnici spremni govoriti (i pisati) o propustima svojih kolega. U prošlosti je bilo vrlo malo parnica koje su temeljem odgovornosti liječnika pokretali pacijenti odnosno njihovi nasljednici. Naime, ni sudski vještaci - kad je trebalo vještačenjem utvrditi propust ili grešku u liječenju - nisu bili skloni dati nalaz i mišljenje iz kojega bi se nesumnjivo utvrdilo da je uzrok štete, pogoršanja zdravlja ili smrti, liječnički propust. Zato su vrlo rijetke presude naših sudova koje bismo mogli koristiti kao presedane u pitanju odgovornosti liječnika. No, u Europi, a posebno u SAD-u, bezbrojne su presude koje utvrđuju liječničku odgovornost za štetu uzrokovanu pacijentu tokom liječenja. Kao što vidimo, ta europska moda polako dolazi i kod nas. Uzrok su tomu, vjerojatno, prvo profesionalna odgovornost za tijek i ishod (rezultat) propusta, i drugo, što sam liječnički ceh postaje svjestan da vlastitu stručnost treba zaštititi od nesposobnih i nestručnih odnosno nesavjesnih, kako bi se zadržao visoki rejting vlastite vrijednosti. Prema tome, trend odgovornosti za propuste i greške, koja je već općeprihvaćena i sigurno će biti i građanskopravno sankcionirana, nadopunjena će biti odgovornošću za rezultat nekog zahvata (posebno kod nekih jednostavnih, kao što su to operacije uljepšavanja i sl.). Pred tom pojavom pooštrenja odgovornosti i rizika plaćanja odštete stoji opasnost da ona ne postane kočnica daljnjeg razvoja medicinske struke. U takvim su se situacijama nalazile mnoge struke tijekom 19. i 20. stoljeća. Pooštrena odgovornost jeste rizik kojega se iskustveno eliminira prebacujući ga na širi krug osoba, a to su do sada bili upravo osiguratelji. Naravno, postoji i sada kod nas mogućnost osiguranja liječnika od odgovornosti. No, vrlo malen broj ih ima zaključeno to osiguranje. Zato se i slučajevi oštećenih tretiraju kao senzacija, a ne normalna pojava jedne kompleksne djelatnosti. Rješenje je možda u propisivanju obveznog osiguranja od odgovornosti liječnika, a posebno onih koji imaju značaj poduzetnika, ne samo zbog njih i razvoja djelatnosti, već i zbog poboljšanja položaja oštećenih pacijenata, koji će se lakše odlučivati na traženje utvrđivanja odgovornosti liječnika i naknadu štete, kad znaju da će to platiti, ne pojedini liječnik, već njegov osiguratelj.