Stvari primljene „radi prijevoza“ isključene su iz osiguranja. Međutim, mora se raditi o stvarima koje su vlasništvo vlasnika vozila kojim je prouzročena šteta
Koliko god čovjek dugo radio u osiguranju, uvijek ga iznenadi nešto za što je mislio da je davno riješeno. No, ne bi se trebalo čuditi: novi ljudi, nova znanja, ili možda nova poslovna politika. Prosudite sami iz slijedećeg slučaja.
Dakle, Hans T. ljetos je putovao svojim kamperom, za koji je na prikolici zakačeno i plovilo, hrvatskom autocestom od grada B. do grada Z.
Taman kad se ponadao da će početi uživati u ljepotama Lijepe naše (jer vrijeme, kaže, bijaše prekrasno), našao se netko tko mu je uništio taj san u sekundi. Naime, na njegovo plovilo otraga nalijeće kamion, osiguran kod hrvatskog osiguratelja X, teško ga oštećuje, a oštećuje i kamper. „Događa se“, misli naš prijatelj, „nije kraj svijeta.“ Na koncu, tu je i osiguratelj vlasnika kamiona kod kojega je sklopljen ugovor o osiguranju od odgovornosti za štete nanesene trećim osobama uzrokovane uporabom motornog vozila. No, jadima tu nije kraj.
Prijavljuje štetu i dobiva odgovor da mu šteta na plovilu nije pokrivena obveznim osiguranjem jer je „…šteta na stvarima primljenim radi prijevoza isključena iz osiguranja.“ Kako do nagodbe nije došlo, pokreće spor protiv osiguratelja, čiji predstavnik i u sporu ističe isti prigovor pozivom na odredbe stavka 3. čl. 22. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Pa, hajde da vidimo odakle izvire takva upornost osiguratelja X.
Članak 22. st. 3. glasi: „Osiguranje od automobilske odgovornosti ne pokriva štetu na stvarima koje je vlasnik vozila, kojim je prouzročena šteta, preuzeo radi prijevoza, a nalazile su se u vozilu ili na vozilu kojim je prouzročena šteta.“
Je li potrebno tumačenje ovako jasne odredbe? Stvari primljene radi prijevoza isključene su iz osiguranja. Međutim, mora se raditi o stvarima koje su vlasništvo vlasnika vozila kojim je prouzročena šteta. U našem slučaju, plovilo ne bi bilo pokriveno da je bilo ukrcano na kamion štetnika i kod sudara oštećeno. Međutim, plovilo je bilo vlasništvo treće osobe, g. Hansa, a njega se apsolutno ne tiče stavak 3. čl. 22.
On svoje pravo crpi iz st.1. istoga članka koji glasi: “Vlasnik vozila dužan je sklopiti ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju uporabom vozila može nanijeti trećim osobama zbog smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari.“
G. Hans jeste treća osoba, čija je stvar (plovilo) oštećeno i stoga ima pravo na naknadu štete na plovilu.
