Već na početku mandata nove vlasti opet se javnost zgraža nad praznom sabornicom.
- Pa gdje su svi ti zastupnici? Zašto ne dolaze na posao?
- Mi ih plaćamo!
- Kako ih nije sram!
- Što bi se dogodilo da tako ja ne dolazim na posao?
Nedavno je Sabor bio otvoren za javnost, pa su građani ušli u svete odaje i ispitivali kako razne stvari funkcioniraju. Jedna je djevojka primijetila da ponekad zastupnika nema na sjednicama. Dobro, to smo svi znali. A onda je rekla da oni koji jesu na sjednici dosta često gledaju u svoje mobitele. Na što joj je predsjednik Sabora mrtvo hladno izjavio da se naši poštovani zastupnici tako – informiraju. U svijetu modernih tehnologija, kada se stvari mijenjaju iz sekunde u sekundu, hrvatski saborski zastupnik ne smije si dozvoliti da bude neinformiran.
Ono što je prije bilo ćaskanje po birtijama postalo je čitanje novina na saborskim sjednicama. Sada je to skrolanje po ekranima mobitela. Naravno nova tehnologija ne ukida staru, pa su čitanje novina i ćaskanje po birtijama još uvijek vrlo popularne medote prikupljanja informacija.
Ako neko naivno čeljade upita zašto nisu na sjednicama, odgovor će biti da su na terenu, u stalnom kontaktu s građanima, koji su ih, uostalom i izabrali. I na svako pitanje nekog naivnog i uplašenog građanina oni će imati odgovor.
A ako netko kaže da mu se ne sviđa što ni ne dolaze na posao - kao što svake godine to netko kaže odgovor je sljedeći:
- Te koje ne dolaze na posao – građani će kazniti na sljedećim izborima.
Ti “sljedeći” izbori dolaze i prolaze, ali kažnjavanje tih koji ne dolaze nikako da se dogodi. U redu, više nema Keruma i njegove sestre, ali sada imamo nove ljude koji ne dolaze na posao. To je kao korov. Pokosiš ga jedne godine, ali sljedeće godine opet nikne. I ponovo. I ponovo. Koliko god kosio, svaki put sve počinje ispočetka. Travnjak se možda malo upitomi, i istrijebe se najgore vrste biljaka, ali nakon samo jedne propuštene košnje, opet smo na početku. A korov se samozadovoljno smije – ako ti smeta visoka trava – pokosi je.
- Imate izbore, iskoristite svoje pravo. Nemojte ostati doma.
Ta igra traje već desecima godina. I nakon svakih izbora su sabornice prazne. Znaju i oni i narod da se tu ne odlučuje. Tu se samo glasa. To je igra brojki. Kojih ima više. Kada se govori o reformama, svi su za.
U redu, ako se tu radi o igri brojki, idemo smanjiti te brojke. Ako već ne dolaze na posao – idemo smanjiti broj tih koji ne dolaze na posao. Ne treba ih biti 151. Može ih biti 80. Ništa se ne bi promijenilo. Malo halabuke pred izbore, a onda sve ispočetka. Jer ti koji donose zakone su upravo oni koji bi trebali i promijeniti. A to teško ide. Pa ostaje vječno i frustrirajuće pitanje: Gdje su?
