Proljeće je stiglo a s njim i lagano propadanje velikog trgovačkog koncerna. Sada se vidi koja stabla su preživjela zimu i pupaju, a koja su samo veliki suhi trupci.

Država, poput Hrvatskih šuma, pazi na svoj posjed. Nije njima toliko stalo do samih stabala. Jer, ako je trulo, trulo je – nema mu pomoći. Ali ono do čega jest stalo, to je populacija koja živi na stablu i od stabla. Tu je gomila ptica, kukaca i tisuće i tisuće mrava. Ako stablo padne, što će biti sa svim tim životinja? A da i ne spominjemo da su ubrzo izbori.

Mastodonta treba održati na životu barem još dva mjeseca. A onda se može pustiti vjetrovima i olujama da odrade svoje.

– A što će biti sa svim životinjama poslije pada golemog stabla?

– A što će biti? Pa životinje su. Naći će novo stablo.

– Da, ali kako?

– Što kako? Pa kako su došli do ovoga stabla? Isto su ga nekako našli. Nisu se stvorili na njemu.

– A zašto smo glumili da spašavamo?

– Zato što te tisuće mrava imaju pravo glasa.

– Mravi imaju pravo glasa??

– Ne pitaj me ništa – tako je kako je.

– Znači, poslije izbora ih možemo pustiti da umru od gladi?

– Ma neće oni umrijeti. Snaći će se. Žilava su to stvorenja. Ne možeš ih istrijebiti nikako.

– A hoće li biti strašno kada stablo padne?

– Bit će veliki potres. I mnogi će patiti. Ali to će otvoriti prostor drugim mladicama. I mnogi će se godinama gostiti na umrlom drveću. Život ide dalje. Neće sve propasti. Ono što je bitno je da mi dobijemo ove izbore. Pusti sad šumu i gospodarstvo.

– A, hoćemo li ih dobiti?

– Da, ako se prikažemo kao spasitelji.

– Znači, sve po starom?

– Da, uvijek ista uloga.