Grč. (paranoia-ludost, ludilo) sumahnitost proganjanja; duševna bolest kod koje bolesnik umišlja da je neka veličina i da ga svi progone. Prepisano iz rječnika stranih riječi. Paranoičar traga za neprijateljima, za koje zna da su tu negdje, na njegovom tragu, i traga za dokazom koji će potvrditi njegovu postavku o sveprisutnoj opasnosti, te ignorira dokaze koji govore suprotno. Prepisano iz nekog članka. Sva sreća da je autobus ipak došao. Čekao sam ga već dosta dugo. Vrijeme, koje svaki iskusni riječki putnik dodaje standardnom čekanju; ono koje kompenzira gužve, zastoje i svađe s vozačima, odavno se istopilo. Još je ostalo upravo onoliko, koliko je potrebno da se stane na svakoj stanici, ukrca i iskrca putnike, i krene dalje; bez odmora. Valjda, nadam se, ovaj put neće biti problema. I doista, zna se dogoditi, čak i dosta često, da autobus stigne do odredišta u oguljenom, netto vremenu. Iz prezira prema kašnjenju, nisam kupio kartu. To nije nešto čime bih se trebao hvaliti. Ali nije ni nešto čega se sramim. To je činjenica. Nakon osvrtanja, u potrazi za poznanicima, i u nedostatku istih, sjeo sam sam. Prekrižio noge i mirno počeo promatrati okolinu. Parkirani auti, stablo, parkirani auti, stablo... Ništa novo, ništa drugačije. Dosadno i predvidljivo. Autobus je bio poluprazan. U takve obično zalaze kontrolori... Ta mi je misao prostrujila glavom. Brzo je bila zamijenjena drugom. Stablo, prolaznik, stablo... Gospođa ispred mene najednom je užurbano stala prekopavati svoju torbicu. Ništa, po mome mišljenju nije tako hitno, da se torba pregledava tom hitrinom. Osim možda... Nakon letimičnog skoka pogleda po vratima, shvatio sam da ništa plavo nije ušlo. Sada se i gospodin koji je sjedio nasuprot njoj uzvrpoljio. Kao da nešto traži po džepovima hlača. Neki stariji putnici znaju svoju voznu kartu pripremiti unaprijed, i držati je u ruci, upadljivo i drsko, kako bi pokazali svoje poštenje, i nonšalantnost. Možda je barba jedan od tih... Diskretno izvijam vrat, možda on iz svoga kuta vidi nešto što ja ne vidim. Apsolutno i veliko ništa. Isti raspored ljudi kakav je bio i na početku vožnje. Dakle-slučajnost. Ovo više nije! Definitivno se nešto događa. Nešto što ja ne vidim. Gospođa ispred pretraživača džepova također se uznemirila. Najednom je i ona počela prekopavati džepove. Ja nemam kartu. Svi oni je imaju. Ja ne... Zašto svi pretražuju mjesta na kojima se, uobičajeno, drže pokazne ili cvikalice? Zašto? Što li se to događa ispred. Što li to oni vide? Već me je pomalo strah. Pridižem se sa sjedalice, i popravljam nepostojeći nabor na stražnjici mojih dugih hlača. Za to, pristojno kupljeno vrijeme, pažljivo promatram prednji dio autobusa. Ne smije mi promaći niti jedna, niti najmanja pojedinost, koja može otkrivati prisutsvo bakula. Skeniram svaku osobu. Svaku kretnju. Izraze lica. Nevjerojatno; sve je normalno, osim ovog uzvrpoljenog trojca oko mene. Što li to oni znaju? Čega su svjesni? Zašto ja to ne vidim? Strepim od svakog novog zvuka. Osjećam da mi se iza leđa šulja kontrolor karata. On vidi kroz moju masku prividne mirnoće. Čita me. Proziran sam. Zašto nisam kupio kartu? Pa što ako je autobus kasnio? Uvijek kasni. Gospođa ispred mene očito je dohvatila to što je tražila u torbi. Polako izvlači ruku u kojoj drži; pokaznu? Napeto iščekujem. Nazire se... Mobitel! Mobitel... Počela je nešto prčkati po njemu. Sada se klupko počelo odmotavati. Već lakše dišem. Mobitel... Barba, koji je djelovao tako uvjerljivo i ozbiljno, iz džepa je izvukao papirnatu maramicu. Briše svoj crveni nos. Pa da, on je prehlađen. Kako samo nisam primjetio da je za vrijeme vožnje nekoliko puta kihnuo. I treći provokator, žena koja je sjedila ispred njega, izvukla je sličnu, banalnu stvar. Gume za žvakanje. Izdvaja jednu, trpa je u usta, a ostatak pakovanja sprema natrag na sigurno. Idem van. Svijet je poludio.