Joj što ne volim naplatničare parkiranja. Joj što ih ne volim! Kako je samo jednostavno ograditi...pa čak niti ograditi, nacrtati pravokutnik na tlu, a onda naplaćivati boravak u njemu. Kako je to samo jednostavno i kako besmisleno. A ako se ne plati boravak u pravokutniku-slijedi novčana kazna. A ako se nema love-možda i zatvor. Opet u pravokutnik. A opet, jedan mi prijatelj naplaćuje parkiranje. Ljetos je radio tamo prema Lovranu. I on kaže da isto tako ne voli naplaćivati parking. - A zašto to radiš, ako ne voliš?, pitao sam ga. - Zbog love, odgovorio je mirno. - Pa dobro, nastavio sam, a koliko si zaradio ako si radio a nije ti se sviđalo? - Šest. Malo smo stajali u tišini. On je mislio da sam razumio i čekao sljedeće pitanje, a ja nisam razumio i čekao sam njegovo pojašnjenje. Nakon nekoliko trenutaka zbunjenog gledanja, pitao sam: Što, šest? Šest čega? - Šest tisuća. Opet pauza. - Ma ti zezaš! Nemoguće! On se počeo opravdavati: - znam da zvuči puno, ali radio sam svaki dan, čitav tjedan, svaki mjesec-od jutra do večeri. -Ma ne trebaš se opravdavati. Zaradio si koliko si zaradio. Zašto se u Hrvatskoj ljudi boje reći koliko zarađuju? Kao da će ih netko, što ja znam, prekoriti. I tako...ti zaradio šest tisuća naplaćujući parkiranje? Šest tisuća! A znaš li koliko su penzije? A kolika prosječna plaća? -Ma znam i meni je glupo, ali... -Ne, ne, nemoj se opravdavati. Nisi ti ništa kriv, ti si samo pošteno naplaćivao. Ne moraš se sramiti. Ti si radio i zaradio. Da...A znaš li ti koliko ljudi radi i ne zaradi? I još čekaju da dobiju plaću...mjesecima čekaju! A ti si sigurno svoju dobio na vrijeme, zar ne? - Pa ovaj, jesam, ali.... - Pa naravno da si dobio, ti si svaki dan uzimao koliko ti je trebalo. Od onih jadnika koji su htjeli ići na kupanje a nisu imali gdje parkirati. - Da, istina je ali... -Ali reci, opet sam ga prekinuo, što ti nije glupo naplaćivati parkiranje? -Ovaj... - Da? -Mislim.... -Reci čovječe! -Pa glupo mi je ali... - Ali? - Pare su pare! Tu je imao pravo. Lova je lova. Da li variš brodove ili razvoziš poštu ili kopaš kanale ili naplaćuješ parking. Radi se za novac. On je radio za šest tisuća. A onda je otišao u Grčku. I gledao Akropolu i kipove. Sada je u Rijeci aktualan problem parkiranja. Grade se garaže i naplaćuje sve što se može naplaćivati. A ono što se ne može naplaćivati to se zabranjuje i u to se utiskuju stupići. Polako ali sigurno po čitavom gradu se gradi jedna velika mreža tih stupića i rampi koje građane usmjeravaju, kao kakav ljevak, u privatne garaže i privatna parkirališta. Bez mogućnosti izbora. Nekad je, tako mi pričaju, sve bilo zajedničko. To nije valjalo. A sada ništa nije zajedničko. I to ne valja. Polako ali sigurno ljudi se navikavaju na taj novi način razmišljanja koji isto tako ne valja. Radim za lovu i baš me briga. Gledam samo svoje i baš me briga. U razgovoru sa nekim od mojih poznanika amerikanaca čudio sam se takvom načinu razmišljanja. Kakav naivac! Oni su se čudili meni što se čudim. "It's normal", rekli bi. "For money" Polako prihvaćam to "normalno". Nažalost. Jer još uvijek mislim da nije. Ali, ako svi kažu da je...mogu ih samo pustiti na miru. Ali naplatničare...Njih ne mogu progutati. Stalno ih viđam i postali su mi simbol besmislenog naplaćivanja ničega. Ničega. Ničega. I nisu krivi naplatničari. Oni samo rade svoj posao. Funkcija je ta koju ne mogu progutati. Tu riječ "posao". Kada su doseljenici u Ameriku domoroce Indijance htjeli zaposliti u poljoprivredi, ovi su odgovorili da oni ne žele raditi. Ni orati ni kopati. Da previše vole zemlju da je probadaju plugom. Ameri su ih proglasili lijenčinama. Šest tisuća kuna. Dobra lova? Mjesec dana sjedenja na suncu i trčanja za svakim novopristiglim autom. Mjesec dana gutanja gluposti kad kaže: "Oprostite, ovdje se naplaćuje" Čovjek se osvrne oko sebe. Ne razlikuje ovo mjesto od bilo kojeg drugog. Ali tu se plaća. Oprostite, tako je to. Nisam ja pisao zakone. Ja samo želim vidjeti Grčku...