Jedan od mojih, sada pokojnih, učitelja, uobičavao je reći da ljudsko tijelo ima garantni rok do 30-te, a uporabni do 40-te. Sve poslije, po njemu, je bonus.

Ta njegova izjava, koju je običavao govoriti pacijentima i studentima, u svrhu podizanja svijesti obiju populacija za brigu o prevenciji degenerativnih bolesti lokomotornog sustava, često pogađa baš u srž problema.

Evolucijski, ovakva tvrdnja posve je točna. Tek napretkom medicine (posebno cjepiva), higijene i dostupnosti hrane, ljudski se vijek produžio do današnjih (očekivanih) osam decenija. Ono što se nije promijenilo jest naše genetsko nasljeđe i mogućnosti našeg metabolizma da se nosi s kumuliranjem sitnih oštećenja na sustavu za pokretanje, a potom i posljedicama takvih oštećenja. Artroze, spondiloze i ostale „oze“, te njihov utjecaj na našu svakodnevicu kroz bolove ili ograničenu funkciju, samo je konačni rezultat takvih oštećenja.

Kod jednog dijela pacijenata koji dolaze po pomoć poradi akutiziranog stanja koje u podlozi ima degenerativne promjene (križobolje i vratobolje najčešće, ali smetnje koljena, kuka, gležnja, ramena...) pravo pitanje nije zašto se bolnost pojavila baš sada, već zašto bolova nije bilo sve do sada. Tako postavljena projekcija omogućuje nama u struci da vidimo koliko je velika mogućnost tijela da kompenzira fizički stres nakupljan godinama, a pacijentima otvara prostor za razmišljanje o tome kako se ponašaju prema svom tijelu, koliko ulažu u njega (vremena, ne novaca), da li kontroliraju prehranu i jesu li redovito fizički aktivni? Jer upravo su to glavne poluge u prevencije smetnji od degenerativnih promjena, kojima smo svi podložni, oni sretniji nešto manje, svi ostali malo više.

U tom smislu, potreba za redovitom fizičkom aktivnošću, prilagođenom godinama, stanju organizma, te nekim osobnim referencama samo se povećava s godinama, a ne smanjuje, kako s ciljem smanjenja trenutnih simptoma, ali i očuvanja fleksibilnosti, izdržljivosti, snage i periferne cirkulacije.