Bio sam osamljen na jednom kraju plaže, kada je do mene došla majka s djetetom. Položila je ručnik gotovo do mojega, sjela na njega, poslala dijete u more. Zatim je uhvatila neku knjigu i zadubila se u nju. Sve se desilo u nekih 15-ak sekundi, tako da se uopće nisam snašao. I evo sada se, na gotovo praznoj plaži, tik do mene kupa jedna obitelj. Uokolo ima mjesta za 100 kupača ali Ne, oni su odlučili baš tu. Klinac se kupa. Njega ne interesiraju te međuljudske stvari. Lupa po vodi i gleda kako se pjeni. A onda se gnjuri. Definitivno zabavno. Blažena nevinost. Majka sjedi do mojih stvari, gotovo da ih dodiruje. I čita. Čita tako kao da je ništa ne može izbaciti iz koncentracije. Neko vrijeme pristojno gledam. Od svojih novih susjeda očekujem barem pozdrav. Je li normalno da se ljudi koji imaju ručnik jedni do drugih barem pozdrave pri dolasku? Uostalom, oni će od tog trenutka nadalje dijeliti svoje uzdisaje, intimne dijelove tijela skrivati će im samo elastična krpa. Ležati će na vrućini jedni do drugih, možda se u jednom trenutku i pogledati. Izbliza. Je li realno očekivati barem pozdrav? - Dobar dan. Ja ću ostatak dana ležati pored vas. Drago mi je. Barem to. Za tu privilegiju grupnog ležanja ljudi su se donedavno morali vjenčavati. Morala se prolaziti cijela procedura: "Uzimaš li ti ovu…? A uzimaš li ti ovoga…?" Nakon toga ljubljenje, čestitanje rodbine, slavlje, prva bračna noć. Život, kupnja stana, posao, krediti, svađe, mučna tišina, ignoriranje… Ja do sebe imam ženu koja me ne šljivi pola posto i dijete koje histerično lupa po vodi. A danas ih prvi put vidim. "Pa dobro, zar nisu mogli otići malo dalje!?", mislim. Na toj strani sve uokolo je prazno. Zašto su došli baš do mene? Žena čita. Čita li zato što je zanima knjiga ili čita zato da me ne pogleda? Čini se jako zainteresirana. Ali ona to nije. Znam da nije. Samo se pravi zainteresirana. Svjesna je svakog mojeg pokreta. Točno vidi da se nerviram. Zna da je učinila nešto što se ne smije. Ako uokolo ima mjesta na plaži, ne smije se doći blizu nekoga. Ona uopće ne čita! Samo gleda u knjigu i čeka. Misli da će me iznervirati. Pa da ću se JA pomaknuti dalje. Vjerojatno sam zauzeo njeno omiljeno mjesto, pa se odlučila boriti za njega. E neću! Neću! Radi mi neugodnost. Namjerno. Gledam je drsko. Svatko bi reagirao. Ali ona ne. Ona je smirena. Lagano okreće stranicu. Još i prst poliže da bi bolje prianjalo. Oh, kako poznajem tu glumu! Ali nećeš me prevariti. Ja se ne mičem! Prvi sam došao! Neugodno bi trebalo biti TEBI, ne meni. I kao da je čula moje misli. Reagira… Zamislila se. Pogledala uvis. Spušta knjigu. Privlači svoju veliku plastičnu torbu za plažu. Uranja u nju. Vadi bočicu Nivea sun. U spreju. Pobjedonosno se okreće prema meni. Pogled oči u oči. Dugi. Drski. A onda: - Stjepane, dođi da te namažem protiv sunca. - Mama… - Odmah! Mališan poslušno dotrči i sjedne joj u krilo. Sprej šprica. Još jednom. Dok ga majka timari mali zuri u mene. Uživa. Kao da mi želi reći: "Mrzim te" E pa ja mrzim tebe. I tvoju dosadnu mamu. I glupi sprej. I znaš što? Otići ću na drugu stranu. Jer pametniji popušta. Ali ako se pojavite tamo ubit ću vas! Jer sam pametniji. - Kako je sladak mali. Stjepan, zar ne? Moraš kremu, zbog sunca, znaš… Da te ne pec-pec. Joj, znate što, ja ću vas morati napustiti. Idem tamo na drugu stranu. - Mili bože, pa nije valjda da vam smetamo? - Ni najmanje! Nego, znate, to je moj mali ritual. Dio dana na jednoj strani, dio na drugoj. Tako, malo sam šašav. - Aha… A ja sam mislila da vam je neugodno. Da vas možda nerviramo? - Vi mene? Ha, ha. Nemojte me nasmijavati… Posve suprotno. Mislio sam da ja vama… - Ne, sve je u redu. Strašno ste dragi. - I vi. Strašno. - Onda doviđenja… - Baj. Prelazim na drugu stranu. Ali tamo je već netko zauzeo mjesto. Kad prije? Morati ću do njih… - Oprostite, smetam? - Smetate? Ni najmanje. Samo dajte.