Poplava je televizijskih emisija sa smijehom. Sve su humoristične, do bola humoristične… Talk show, kviz, estrada. Televizija od nas stvara Amerikance. Kopiraju se emisije koje su tamo funkcionirale, pa ih se prenosi i prevodi, da i ovdje zarade koju kunu. I tako, gledamo davno odigrane dijaloge, gdje ovaj za stolom pita onoga što ima novoga, a onda onaj iz fotelje ovome kod stola priča kako je snimio novu pjesmu i kako misli da će biti hit i da je uživao snimajući spot. - Ma nemoj, uživao? - Da, zbilja, bilo je fantastično. - Pa to je divno! Zar ne, publiko? (PLJESAK) Vidimo ih samo na trenutak. Nasmijane. Onda se prebacujemo na politički talk šou. Ovi koji misle da treba, sjede slijeva. Ljudi koji misle da ne treba, njihovi politički oponenti, sjede na desnoj strani. U sredini voditelj. On malo misli da treba, a malo da ne treba - da bude dobar sa jednima i drugima. Pa ispituje… - A vi zbilja mislite da treba? - Kako da ne, već odavno… - Molim, to nije istina, ne treba! - Oprostite, nisam vam dao riječ… - Pa što? Nećemo dopuštati laži. Već godinama to trpimo. Vrijeme je da se jednom kaže dosta! (PLJESAK)…(spontani)…. Oni se slažu sa izrečenim. Zbilja, već godinama trpe. I žele reći dosta. Ali ne smiju govoriti. Pa plješću. - Koji je glavni grad Kine? - Peking. (PLJESAK) - A koliko centimetara ima u metru? - Sto. (PLJESAK) - Što se dobije kada lupite rukom u ruku? - Hm. Ne znam. Odustajem. - Naš natjecatelj povukao se sa 10.000 kuna. Publiko, odgovorite mu na ovo posljednje pitanje. Može jedan: (PLJESAK). - Oh, pa da! Kako se toga nisam sjetio? Ma nema veze, to je samo igra, zar ne? (PLJESAK) Klimaju glavama. Odobravaju. Tako je, to je samo igra. A oni u toj igri-plješću. Pljeskači… 100 kuna komad. Svaka emisija koja drži do sebe ima ih barem tucet. Oni voditelju govore da je smiješan. Gostu da je popularan. Gledatelju da to što gleda gledaju i drugi. Ništa bez podrške mase. Ipak živimo u demokraciji. Staro je pitanje-kako bi izgledale humoristične serije da nema snimljenog smijeha. Jer-ljudi se smiju kada se ljudi smiju. Zamislite talk sHow "Sanja", naprimjer, u kome se pojavljuju vrlo poznati ekstrovertni ekscentrici u praznom studiju. Pa oni ne bi imali pred kim glumatati! Sve se radi za publiku. I sve se radi za novac te publike. Oni za novac plješću. Evo, dragi Vi, i to je čovjek. Sveden na svoju prisutnost. Prisutnost svojih ruku. Tj. njihov zvuk. - Ne morate ništa raditi. Samo se smješkajte, slušajte razgovor i plješčite kad podignem ovu ploču. (PLJESAK) - Ma ne sad, nego u emisiji, kad podignem…(PLJESAK) - Dobro, vidim da ste shvatili… - Evo, ulazi voditelj. Počinjemo! (KRAJ)