Riječka placa. Kraj radnog vremena. Dva goluba čavrljaju tražeći hranu. Miro: Daj, obriši tu vodu s krila. Ući će ti u perje, pa će ti biti teže za letit. Šta si se baš morao uvaljat u tu lokvu… Ej, vidi ovdje lijepe salate! Žućo: Di, di? Aaaaa. Mmmm. Ovo moram brzo pojest' prije no što drugi dođu… Ej, kad završimo s doručkom, 'oćemo se zaletit' do Korza. Jučer sam vidio jednu malu. Stajala je na onom svjetlu. Mala - zmaj. Miro: Uvijek su ti samo ženske na pameti. A nikad se nisi ni na jednu popeo. Kad sam ja bio mlađi, ja nisam gledao, nego sam ih jurio. I to na jednostavan način da… A vidi krasnoga krumpira! Žućo: Pusti krumpir, opet ćeš imat problema!! Na koji način? Kako? Miro: Ovi ljudi su baš budale kad bacaju krasni krumpir. To mi je najdraže jelo. Žućo: Kako se jure golubice? Miro: A? Aha. Ma one su ti malo blesave. Samo počneš trčat i one automatski počnu bježat. A čim počnu bježat' se uzbude. To je valjda nešto genetsko… E i onda ti se one kad-tad umore od trčanja, pa odlete pod krov. I ti onda samo dođeš i… Probaj ovu mrkvu, kako osvježava… E, a ti samo gledaš ženske. Moraš ih i jurit. Moraju bježat pred tobom. Žućo: Pa i ja počnem trčat, ali one ne bježe ispred mene. Onda otrčim 5 metara, pa se vratim. Pa ponovo. Jedna me pitala dal' sam normalan… Miro: He, he, he… Nije baš sve u trčanju… Moraš bit i malo kul. Raširit malo krila. Možda i guguknut. Tako da se prestraše. Moraju se usrat od straha kad vide da juriš prema njima. Onda nagonski bježe. A tebe se ni one male vrapke ne bi prepale. Žućo: Kako raširit? Ovako? Miro: E baš dobro da si raširio. Ajmo malo kljucat po gradu… *** Dva goluba lete iznad Korza. Naprave krug iznad, a zatim slete na krov jedne od rubnih zgrada. Sjede iznad šetališta i gledaju u nas. Miro: Je' mala tu? Žućo: Nisam je vidio. Tu su joj prijateljice, pa možda dođe kasnije. Ej Miro, kamo idu ovi ljudi dole? To mi nikada nije bilo jasno. Miro: Nemam pojma. Po ovoj ulici stalno hodaju… Uh, baš sam se lijepo najeo. Samo nisam trebao sirovi krumpir, mislim da ću dobiti proljev. Žućo: A lijepo sam ti rekao… Ej, pogledaj lijevo, tamo na onom proširenju. Vidi koliko ljudi. Stoje. Kao da čekaju da uđu u prozirnu zgradu. Ovo prvi put vidim, a ti? Miro: Zbilja, čudno je… Ja sam prije vidio da nekad tamo ulaze. Ali zašto sad svi odjednom?… Žućo: Možda im dijele mrvice na ulazu. Znaš kako se naše društvo odmah okupi kad nam čovjek s bijelom glavom mrvi kruh. Miro: Ne, nije to… Nisu ljudi takvi. Imaju oni za jest, ne moraju se gurati za hranu. Jedino kad je neka stvarno dobra; fažol ili srdelice; onda budu isto takvi redovi. Ali danas nije to doba godine. Nešto drugo je unutra…Ajmo' preletit malo iznad, da bolje vidim… Možda mi se i probava smiri. Žućo: OK. Ionako će mala doć' kasnije… *** Dva goluba lete iznad Riječke banke. Miro: Jebote, stvarno ih ima puno. Ko' mrava. Žućo: I iako ih je puno, nisu na hrpi ko' mi, neko kao da žele napraviti ravnu crtu prema zgradi. Vidiš kako stoje jedan iza drugoga. Miro: Ja mislim da će oni kad - tad… Pljuc Miro: Aaaaa! Šta sam ti govorio za krumpir! Izletio mi proljev! Žućo: E baš si neki. Koliko ih je dolje, sigurno si nekog pogodio! Evo, vidi, palo je onom na crnu kožu. Gleda u nas i maše rukom. Ima neki plavi papir u njoj. Sad gleda u tvoje govno na ramenu. Briše ga s plavim papirićem. Cijeli papirić mu je umrljan s tvojim govnom, Miro. Pa šta se nisi mogao suzdržat? Miro: A nisam, izletilo je! Žućo: E, i ti mi pričaš da si trčao za golubicama. Da su bježale od tebe. One su bježale od tebe da ih ne posereš. A ti pričaš o šepirenju i gugutanju. Bježale su da ti "ne izleti". I ja bi bježao od tempirane bombe. Miro: To je od vražjeg krumpira. Tko je mogao znat da ću se posrat baš na ljude. Sva sreća da mi je govno malo. Drugi put ću paziti. Ajmo' do Korza, možda ti je mala-zmaj došla….