Proteklo vrijeme sav mogući raspoloživi medijski prostor bio je posvećen Janici. Kada skija Janica? Koja je nakon prve vožnje? U koliko je prijenos? Nakon početne zaineresiranosti počela je euforija- jedna medalja, druga medalja… Naslovnice pune Janičinih slika. Pa slika brata Ivice, kolegica Nike i Ane. Tate Kostelića. Pri povratku u Hrvatsku, za čitavu skijašku reprezentaciju bio je organiziran dotad neviđeni spontani doček. Dvije stotine tisuća ljudi izišlo je na ulicu kako bi pozdravilo jedinu osobu koja na globalnom planu nudi nešto što je uvijek i svima potrebno: Nadu i uspjeh. Tisuće ljudi poistovjetilo se s njom. Tisuće se ljudi veselilo i smiješilo. Tisuće ljudi se radovalu. To se političarima nije svidjelo… Postali su ljubomorni. Tijekom olimpijskih igara nitko na njih nije obraćao pažnju. Ta nacionalna tendencija kulminirala je dočekom. Svi su željeli gledati samo Janicu i skijaše, a nikog živog nije bilo briga za Bandića ili Budišu ili Račana. Što je previše-previše je! Političari su manjak pažnje pokušali ublažiti skretanjem dijela Janičine slave na sebe. Tako su se svim silama trsili da budu što bliže izvorima narodne zanimljivosti. Račan ih je dočekao već na aerodromu, te poljubcem ukrao dio medijskog prostora. Zatim je to učinila njegova svita i svita njegove svite. Na pozornici je dio medijskog prostora ugrabio i bivši vozač Bandić, nametljivo skakučući iza slavodobitnika i dijeleći kojekakve idiotske darove uz prave soc-realističke propagandne govore. Dio medijskog prostora posvećenog Janici ukrao je i neki, očito strastveni skijaš i veliki prijatelj obitelji.. I nakon što su se svi ljubomorni izredali, pozornica je napokon ostala prazna i posvećena samo Janici i ekipi. I narod je uživao. Opet sam s njom. Što sad? - pitali su se političari. -Na koji način vratiti pažnju ljudi? Kako ih odvratiti s krivog puta sporta, zabave i nade? Znam - uzvratio je Budiša. Postoji rješenje koje će nas vratiti na naslovnice. Koje, koje? -uzvikivali su svi odreda. -Kriza… Ostalo je, ili će tek postati, povijest. Naslovne stranice svih državnih novina pune su političara. Budiša Račanu rekao ovo. Pa ovaj njemu ono. Pa ovi dali otkaze. Pa ovaj rekao onome što misli o tome. Pa ovaj uzvratio. Pa oni komentirali postupke onih. Pa Vlada ovo. A onda Sabor ono. Janica je izgubila. Građani su izgubili. Nada je klonula. Spontanost je umrla. Iskrenost je crkla. Neka nam ovo bude pouka, dragi Vi. Nikad, nikad, nikad više nemojte ni slučajno şkrenuti vašu pažnju s političara i njihovih poslova. Uvijek pratite njihove akcije. Na zemljopisnoj karti brižno bilježite sva mjesta i države u kojima su naši izaslanici bili. Naučite napamet sve firme u kojima su bili u nadzornim odborima. Pratite razvoj podrške građana koju su naši političari imali od devedesete do danas. Naučite razlikovati promjene njihovog imagea, koji su rezultati promjene u razmišljanju. Na zidove lijepite njihove postere. Skupljajte naljepnice. Mijenjajte se za sličice političara (dva Arlovića za jednog Šeksa). Svu onu pažnju koju u drugim nenormalim zemljama imaju vrhunski sportaši ili medijske zvijezde, posvetite našim javnim službenicima. Jer, znajte, ako ih zenemarimo, oni uvijek mogu napraviti veće sranje no što je trenutno.