Veliki bager rovari jadranskim otocima. Oko njega gomila ljudi u sivim i crnim odijelima. Predstavnici vlasti: Premijer, Ministar poljoprivrede, Lokalni čelnici. Sunce prži, nafta se troši. Kamenje škripi pod teškim teretom glomaznog stroja. U prah se mrvi stoljetni vapnenac. Poprište velikog napretka nadlijeće grupica galebova na povratku s obližnjeg hranilišta. Ptice zbunjeno gledaju podno sebe. Što se to događa na starom škoju? Koje su ono životinje tamo dolje? Ups, jednom je izletjelo govance... Velikom brzinom juri prema svom konačnom odredištu. Stroj se pomakao malo dalje. Za njim korača grupa u sivim i crnim odijelima. A za njom, tek sada se nazire, kaska još jedna grupa. Ovi su u civilnoj odjeći. Novinari. Brižno zapisuju što ovi iz prve grupe iznose. Međutim, buka stroja je zaglušujuća i vrlo često moraju tražiti da im se ponovi izrečeno. Tek kada dobiju potvrdu, mogu sa sigurnošću zapisati. Sada su obje grupe zastale. Izdvaja se Premijer. Govori: - I zato, dragi moji sugrađani, ovaj stroj će omogućiti... pljuc. - Oprostite, što će omogućiti? - Govno! - Molim vas, možete li ponoviti, nismo dobro razumjeli? - Govno galebovo! Mehaničkom preciznošću ruka bilježi sljedeće retke: "...ovaj stroj će omogućiti govno galebovo" Točka. Čita pisac svoje djelo. Iako je navikao na svakakve izjave, zapanjeno gleda u Premijera. Je li moguće da je rekao ono što zbilja misli? Ili je bolje da upita još jednom? Ali, grupa je već odmakla! Dva tri brza koraka. Za rukav povlači prvog kolegu. - Je li Premijer zbilja pričao o nekim govnima? - Što se čudiš? Pa već čitav dan slušamo sranja! Još na ovoj vrućini. - Ali galebovo? - Kakvo god hoćeš, on će ti ga proizvesti. Vraćamo se brzinom hitrog vjetra do naše braće ptica. - Znate da od onog događaja na škoju puno brže letim. Ne znam što sam pojeo, ali drago mi je da to više nije u meni. Tko zna gdje je palo? Ej, a što su oni dolje radili? - Oni dolje, to su bili ljudi, oni su sadili masline. - A zašto? - Da bi ih mogli jesti. - A zašto ih sade na kamenjaru? - Zato jer će ubrzo u Europsku Uniju. To je udruga ljudskih plemena. Unija je jača i veća od onih dolje, i ona određuje koliko se čega može saditi. A oni dolje žele zasaditi što više, prije nego se priključe. Sjećam se, davno je to bilo, kada su bili u drugoj udruzi. Austro-Ugarskoj. Ta je udruga imala jaku ženu za šefa. Marija Terezija se zvala, pokoj duši. Kada je ona vladala isto su ovakvi ljudi kao ovi dolje sadili masline. I vinograde. Sjećam se, tamo kod Bakra(gdje uvijek smrdi), ljudi su na terase na brdu zemlju nosili u koševima na leđima. Sve su znojni bili. A onda im je to kasnije zaraslo. Sad će opet u udrugu sa istim onima sa kojima su bili dok je Marija bila živa. Pokoj joj duši. Pa opet rade i sade. - A bi li sadili da ne idu u te udruge? - Tko zna? Vjerojatno ne bi. - A zašto sade kad su u udrugama? - Zato jer im šefovi kažu da sade. - A kad nemaju šefova? I kad su sami svoji šefovi? - Onda im sve propadne i zaraste. - Oh. Znaš što? Meni opet nije dobro u trbuhu. Idem još jedan krug oko škoja.