U praksi je čest slučaj da zakupnici, kojima je to ugovorom o zakupu bilo omogućeno, vrše značajna ulaganja u zakupljeni prostor (adaptacija prostora, opremanje prostora i sl.) i pri tom su za izvršene radove i opremanja su koristili pravo na odbitak pretporeza zaračunanog na izvršeno ulaganje, a da sa zakupodavcem nisu ugovorili da će mu po isteku ugovora o zakupu navedena ulaganja, koja se fizički ne mogu odnijeti, fakturirati. Navedeno za zakupnike predstavlja porezni rizik s aspekta poreza na dodanu vrijednost, jer za sva ulaganja koja nisu zaračunata, po prestanku ugovora o zakupu (prijevremenog ili istekom ugovora) s poreznog aspekta se smatra da dolazi do isporuke predmetnih ulaganja od strane zakupnika prema zakupodavcu, a zakupodavac ulaganja stječe bez naknade. Stoga su takvi zakupci dužni obračunati PDV, temeljem izdavanja internog računa, na vrijednost ukupno izvršenih ulaganja, neovisno što prema ugovoru možda nisu ni imali pravo zakupodavcu zaračunati svoja ulaganja. Osnovica za obračun PDV-a, u skladu s čl. 33. st. 4. Zakona o PDV-u, je nabavna cijena odnosno ukupni trošak koji je zakupnik platio za obavljanje radova vezanih za ulaganje u zakupljeni poslovni prostor.

Računovodstveno gledano, ulaganja u tuđi prostor, koja su u poslovnim knjigama zakupnika obično zavedena kao nematerijalna imovina, po prestanku ugovora o zakupu potrebno je isknjižiti iz poslovnih knjiga. U slučaju prijevremenog raskida ugovora o zakupu (ali i redovnog ukoliko amortizacijska stopa nije usklađena s vijekom trajanja ugovora o zakupu), nematerijalna imovina nije u cijelosti amortizirana. Rashodi s osnova neotpisane vrijednosti nematerijalne imovine s aspekta poreza na dobit ne mogu biti porezno priznati rashodi, jer nisu zadovoljeni uvjeti sučeljavanja rashoda sa stavkama prihoda.

S druge strane, u poslovnim knjigama zakupodavca, po prestanku ugovora o zakupu za prostor u kojem je zakupnik izvršio ulaganja koja je u svojim knjigama priznao kao nematerijalnu imovinu, ako računovodstvenim politikama kod naknadnog mjerenja dugotrajne materijalne imovine koristi metodu troška, za ulaganja u poslovni prostor koja je stekao bez naknade potrebno je povećati vrijednost imovine i kao kontra stavku priznati prihod s osnova primljene imovine, ali po tržišnoj vrijednosti, jer je za očekivati da će zakupodavac ostvariti buduće ekonomske koristi od takvih ulaganja. Navedeno povećanje vrijednosti dugotrajne materijalne imovine kod zakupodavca nameće obvezu novog razmatranja produljenja korisnog vijeka uporabe i eventualne korekcije amortizacijske stope koju primjenjuje.