Dok su naši novinari pratili što se događa s druge strane planete, jedan dio Dalmacije zapljusnule su nezapamćene kiše. I dok su se naši prijatelji pripremali poplave gledati u toplini svojih domova iz fotelja, poplave su ih dočekale pred vratima.

Ali postoji jedna velika razlika, ljudi u Americi su za katastrofu znali danima prije i mogli su se pripremiti. Ili, u najgorem slučaju, pobjeći.

Nakon što se dogodilo što se dogodilo, nakon kiše, u poplavljena područja slili su se i novinari. Jedno od glavnih pitanja koja postavljaju uzbuđenim načelnicima dalmatinskih općina je: „Jeste li se mogli i bolje pripremiti za ovo?“ ili „ Jeste sigurni da ste učili sve što ste mogli“.

I onda se mikrofoni usmjere na odgovorne osobe. Nema većeg zadovoljstva nego kada se ustanovi da je netko na odgovornoj poziciji zakazao. Da je zeznuo malog čovjeka, jer oni na vlasti uvijek nekoga zeznu. A ovi govore da je to neviđena kiša i da se nije mogla predvidjeti. I ovaj put su u pravu. Ali opet, netko mora biti kriv.

Nedugo zatim na scenu dolazi i predsjednica, a potom i premijer. Lokalni stanovnici nisu propustili prigodu da se požale odraslima. Da im kažu što sve nije u redu i tko je, po njima za to kriv. Ovi, navikli na isto u svakom mjestu u koje dođu, samo klimaju glavama. „Da, da, jasno nam je. To je zbilja strašno“.

Kada bi samo ti njihovi problemi došli do vladajućih, pa da oni nešto učine po tom pitanju, nadaju se stanovnici manjih općina. Jer ovi njihovi, da je po njima, oni nikada ne bi ništa promijenili. Recite im, predsjedniče Vlade. Recite im predsjednice države.

Slično se nadaju i državljani hrvatske . Da će netko iz Europe pogurati našu predsjednicu države ili predsjednika Vlade. Jer oni sami po sebi ništa neće uraditi. I tako se svi međusobno guraju. Dok ne padne kiša i svih poplavi.