Zanimljivo je kako od velike kampanje koja se digla oko Mediteranskih igara nije ostalo apsolutno ništa. Nakon objave neuspjeha uslijedilo je skupno negodovanje i zgražanje gotovo svih sudionika. No, to je vrlo brzo utihnulo. Svi oni ljudi koji su se toliko žrtvovali da bi Rijeka i Riječani napokon imali nešto važno i značajno, svi oni su zaboravili svoj sveti cilj i vratili se svakodnevnim poslovima. A ljudi koji su, omađijani njihovim riječima, budno pratili sve što se događa vezano uz igre, vrlo su brzo te svoje misli okrenuli drugamo. I sve je nastavilo po starom. Ispada da se za čitavo to vrijeme ništa nije niti dogodilo. Pa, kada bolje razmislim…i nije. Čitava ta predstava započela je velikom medijskom kampanjom i privukla mnoštvo znatiželjnika, a završila mlakim pljeskom iznevjerenih očekivanja. I danas, kada razmišljam o njoj, pred oči mi stalno dolazi jedna moguća usporedba. I nju ću sada podijeliti s vama. Zamislite grupu ljudi koja se okupila za stolom kako bi obilježila neki događaj. Recimo: godišnjicu mature. Kao vrhunac večeri obećan im je spektakularni doživljaj. Unatoč njegovu iščekivanju, večer proteče mirno. Stari školski znanci ponovo su se našli i razgovaraju o prošlim vremenima. Vrijeme prolazi u tihom i ugodnom žuborenju ugodnih sjećanja i sadašnjih nadanja starih prijatelja. Najednom sve to prestane i pogledi se usmjeravaju u jednom pravcu. Jedan od gostiju, sa kojim nitko nije želio razgovarati, odlučio je skrenuti pažnju na sebe. Njega su, zbog njegove dosadne biografije i neugodne osobnosti, uvijek izbjegavali. A on je vječito mislio da je dostojan pažnje. A danas je dan kada će to svima i dokazati. Ustaje se i goste moli za trenutak pažnje. Nakon što ju je stekao, iz džepa izvlači golemi balon i počinje puhati u njega. Gosti se zbunjeno pogledavaju i nije im jasno što se događa, ali snažna volja njihova prijatelja dokazuje im da je riječ o nečemu važnom. Stoga prekidaju svoje razgovore i zainteresirano promatraju novonastalu situaciju. To je sigurno iznenađenje. Kako balon postaje sve veći, tako se i promatrači sve više umiruju. Odlažući svoje čaše vina koncentriraju na njegov rast. Već se sada nazire natpis na balonu: MI. Prijatelji se zadovoljno smiješe, misleći da je to simboli njihova kolektiva. Mi smo ja i ti i on i ona i svi prisutni za stolom. Mi smo svi mi zajedno, misle. A balon koji raste je njihovo rastuće prijateljstvo. I prijatelji odobravaju puhanje, smatrajući da je njihov kolega napokon shvatio bit zajedništva i druženja. Međutim, širenje balona ne prestaje. A puhač se sve više napreže. Oni plašljiviji, nestrpljiviji i oprezniji unaprijed stavljaju ruke na uši, bojeći se zaglušujućeg praska. Ostali začarano iščekuju nepoznato. Tko zna, možda iz balona izleti mnoštvo šarenih papirića koji će prekriti njihovu kosu i izazvali smijeh. Puhač, svjestan pažnje i odobravanja koje je privukao, odlučuje iskoristiti situaciju i dodatno pojačati napetost. Penje se na stolicu. Nogom razgrće stvari sa stola a zatim se penje i na njega. Pritom na tlo padaju njegov tanjur i čaša i razbijaju se, a metalni pribor zvonko odskakuje. No, to nitko ne uzima za ozbiljno. Prijatelji iščekuju rasplet. Puhač pak uživa u činjenici da svi gledaju samo njega. Veliki udah pa dugi stalni izdah i balon raste iznad svih očekivanja. Onima koji još nisu začepili uši ruke bježe u spontani pljesak oduševljenja. Jedva čekaju da vide to čudo koje im je njihov kolega priredio. Puhač nogama razmiče i ostalo posuđe i grabi prema sredini stola. Čitava prostorija zvoni od zvukova razbijena posuđa. Gosti, međutim, na to ne obraćaju pažnju. Važan je samo balon i ono u njemu. "Hoće li puknuti? Ili ipak neće? Joj, ne mogu gledati od znatiželje!!" I doista, neki već prekrivaju oči. A onda je došao taj očekivani trenutak. Veliki, zaglušujući prasak! Ljudi refleksno žmire. Nakon dugog časa tišine, oči se polagano počinju ponovo otvarati. Ali umjesto kose prekrivene šarenim papirićima, ugledali su sasvim drugačiji prizor. Oko stola gomila je krhotina stakla i porculana. Razbijeni tanjuri i čaše. Stolnjak je prekriven debelim slojem masnog, crveno-smeđeg umaka koji kapa na pod. Odijela i haljine su im prljave i zamašćene. A usred tog kaosa, nasred stola, stoji njihov kolega. Puhač. Ruke mu još uvijek drže nepostojeći balon. Zaprepašteno ga gledaju. A zatim poglede skreću na svoju odjeću. Potpuno je mokra. Potom gledaju na satove: prošlo je toliko vremena… Trebali bi biti doma. Na odlasku tiho komentiraju viđeno. Žao im je propale večere: mogli su toliko toga napraviti i o toliko stvari popričati, i toliko se smijati. A čekali su balon.