Čak i ako je netko do sada živio u mraku, nakon jednog nedavnog događaja jasno i oštro vidi sve ono što se dešava oko njega. A dešava se. I iako je ranije stvarnost možda doživljavao samo preko sluha, mirisa (a neki sretnici i dodira) nešto je tako zabljesnulo da je to prava divota. Prosvjetljenje. Zvuk posljednje trube. A zatim Olakšanje. Da ne duljim previše, nudim alternativni naslov: Danas može svatko sa svakim Imamo socijaliste, liberale, ljevičare, desničare, penzionere i Mikšića koji svi hoće pomoći svom narodu. Ali narod… Bože moj, spasi ih, ti ništa ne razumiju. Oni bi u nedjelju, kada se svoje zastupnike i protektore moli za pomoć, radije gledali televiziju. No, ako ne zna narod, znaju pomagači: Onaj tko stvarno treba pomoć nikad ne kaže da stvarno treba pomoć. Kada bi to bio slučaj, onda bi onaj tko stvarno treba pomoć ispao kao da stvarno treba pomoć. A nije tako. Obrnuto je. Da bi zadržao svoj ponos i dostojanstvo, znaju pomagači dobro, čovjek koji stvarno treba pomoć neće reći da stvarno treba pomoć ili recimo što ja znam, vikati: "Upomoć!!". Ne. Upravo suprotno; čovjek koji stvarno treba pomoć, koji stvarno stvarno Treba pomoć, takav čovjek će mirno i opušteno reći: "baš me briga, ne trebam pomoć, radije ću ostat' doma." Čovjek koji stvarno, neophodno i trenutačno treba pomoć, neće se batrgati, kidati si kosu, uzdisati i gristi si usnice kao što nekad možete vidjeti na televiziji. Čovjeka koji Stvarno Treba Pomoć vidjeti ćete kako uz pivu sa prijateljima igra boće. Najobičnije boće. Kad vidite takve koji mirno i opušteno rade i ne opterećuju se previše drugima i ne traže nikakvu pomoć, onda znajte da je vrijeme za paniku. Da im gotovo i nema pomoći. Ako Vi niste uočili te probleme, socijalisti, liberali, ljevičari, desničari, penzioneri i Mikšić, sigurno jesu. I vidjeli su da je: Situacije krajnje dramatična. Ekstremno krajnje. Ljudi su toliko očajni i toliko žele pomoć da čak i ne žele pomoć. To je strašno. Ljudi se posvuda izričito izjašnjavaju: "Ne treba nam pomoć!", "Odlazite!", "Ne trebate nam!" Osjećate li to, dragi Vi? Taj vapaj? Taj strah? "Nećemo pomoć…" Cccc. Tako se mogu izražavati samo oni kojima im je neophodno i stručno veliko pomaganje. Kojima se, da bi ih se spasilo, mora pristupiti brzo, efikasno i što je najvažnije, Združeno. ZDRUŽENO, Dragi Vi, koji niste dobro vidjeli. Zdru-že-no. Socijalisti, liberali, ljevičari, desničari, penzioneri pa čak i sam gospodin Mikšić odlučili su djelovati usprkos otporu. Što to znači? Kako? Ovako. Pošto je ljudima pomoć toliko potrebna da je čak izričito odbijaju, onda više nije važno apsolutno ništa, osim pomoći same. To što sam ja socijalist, ti liberal, ona ljevičar, on desničar, mi penzioneri, vi dragi Vi, a gospodin Mikšić i ekipa-iz Amerike, sve to nema nikakve veze. Važno je samo to da mi zajedno s penzionerima hoćemo pomoći tom napaćenom narodu bez obzira što oni neće. Evo, naprimjer: Ja, koji sam od djetinjstva desničar i koji i dalje simpatiziram desničarenje, teško se sprijateljujem sa drugima osim desničara. Ako si desničar, onda si samodostatan, zadovoljan samim sobom i onim što imaš. No, ukoliko zagusti, za narod čovjek postane i ljevičar. Naposljetku, kakve ima veze koja je strana u igri, ako igra pomaže? Zar ne? A kada to shvati, čovjek ubrzo postaje i liberal. Bez problema. I tada mu nije teško udružiti se i s Mikšićem. A dalje je lako. Socijalizam je samo logički nastavak slijeda. Jel' to sramota? Pa pogledajte Europu. A kada smo već otišli toliko daleko, recite mi, zašto ne i s penzionerima? Ajde, zašto ne? Pa nisu oni kao što su nekad bili. Danas je to drugačije. Nema tu nikakvog srama. U demokraciji smo i može se birati sve što zaželite. A populacija je sve starija… I sve se čini, kako je krenulo, da ćemo dogurati do blistavog proročanstva jednog velikog čovjeka koji je prorekao udruživanja sa crvenim, zelenim i crnim vragom te, najzad (a i to je spomenuo) sa stokom sitnog i krupnog zuba. Ali, tada će narodu tada biti bolje. Sigurno. Jer oni, vjerovali ili ne, zaista ne žele pomoć.