Ljudi koji imaju razvijenu svijest o blagostanju i zdrav odnos prema novcu ne troše ga nego  ga investiraju, čak i onda kad ga zamjenjuju za neke osnovne potrepštine jer to znači da svoj novac ulažu u povećanje svog životnog standarda


Opće je vjerovanje kako je iznimno važno imati puno novca da bi čovjek bio sretan, ispunjen i uspješan. Većina ne razmišlja previše o novcu iako skoro stalno razmišlja o novcu...  Nelogično zvuči? Kad malo o tome razmislite, složit ćete se da i nije baš tako nelogično...

Naime, osim o tome koliko ga ima i kako doći do još više,  ljudi o novcu kao takvom baš i ne promišljaju, zanemarujući pri tome kako je novac sredstvo koje se može ili trošiti ili investirati.

O novcu se može razmišljati i na neke nefinancijske načine, primjerice o tome kako on tj. odnos prema njemu definira karaktere ljudi...
Trošite ga ako ga koristite kao sredstvo razmjene za neki drugi oblik dobara koja vam trebaju, a investirate ga ako ga ulažete u dobra za koja vjerujete kako će vam vratiti više novca u budućnosti i time osigurati rast životnog standarda - bolju kvalitetu života i viši nivo blagostanja.

Ljudi koji novac troše imaju u sebi predispoziciju gubitnika i to baš radi takve svijesti, jer smatraju da njihov standard ovisi isključivo o količini utrošenog novca. Stoga ga nastoje imati što više, pa im je zarada osnovni životni motiv. Nikada se ne pitaju zašto ga nemaju dovoljno, nego samo smišljaju kako doći do još veće količine. Problem je u tome što nema te količine novaca koja im može ublažiti osjećaj da ga nemaju dovoljno. Zbog toga su pohlepni i njime opsjednuti i kroz život uče lekciju da blagostanje ne ovisi o količini novca, već o odnosu prema novcu.

Sam čin koji zovemo trošenje novca ima dva glavna oblika – škrtost i rastrošnost. Škrti ljudi ne žele trošiti novac, jer prilikom svake potrošnje doživljavaju strah od gubitka tj. imaju osjećaj kao da se odvajaju od dijela sebe, pa zato novac čuvaju i ne troše.

Drugi oblik trošenja je rastrošnost. Za razliku od škrtih, koji bi sve željeli dobiti besplatno, rastrošnici tu istu frustraciju (da nisu dovoljno dobri i da ne zaslužuju imati više) kompenziraju uvjerenjem da zaslužuju sve ono što oni sebi žele. Kao i svaki ovisnik, rastrošnik je ovisan o osjećaju, a trošenje mu je samo sredstvo da dođe do tog osjećaja, jer dok troši uživa u osjećaju da ima i da taj standard zaslužuje. A nakon te potrošačke seanse je još više frustriran što liječi novom dozom šopinga tj. potrošnje za što mu treba još veća količina novca i tako u krug. Najčešće rastrošnost prate dugovi, sklonost kockanju, a u krajnjim slučajevima čak i kriminal.

Ljudi koji imaju razvijenu svijest o blagostanju i zdrav odnos prema novcu ne troše ga nego  ga investiraju, čak i onda kad ga zamjenjuju za neke osnovne potrepštine jer to znači da svoj novac ulažu u povećanje svog životnog standarda. Prilikom kupovine apsolutno poštuju kriterije prodavača, ne ulaze u analizu da li je nešto preskupo ili ne i jedino što se pitaju je treba li im ponuđeni proizvod, dok im cijena služi samo kako bi utvrdili koliko je njihov stvarni interes za taj proizvod.

Drugim riječima, ako investirate, tada će vam apsolutno sve biti investicija, od kupovanja kruha i mlijeka do kupovine stana, jer je to način vašeg funkcioniranja u životu.

Ali, isto tako će vam biti investicija i ulaganje vremena i energije u rad, učenje, odmor i sl., dakle ono što nema financijsku protučinidbu s druge strane, ponekad čak niti materijalnu. Primjerice, ako nekome posvetite dio svojeg vremena, zato što to obostrano želite, vi odvajate dio svojeg vremena i posvećujete ga nekome iako znate da to vrijeme ništa ne može vratiti, a činite to ili radi sebe ili radi drugih ili iz oba razloga, a sve to skupa nema baš nikakav novčani iskaz, iako bi financijaši rekli da se to može iskazati oportunitetnim troškom tj. vrijednošću onog što ste mogli u to vrijeme raditi, a niste jer ste vrijeme posvetili nekom drugom. Ali, nemojmo ipak niti s financijskim pristupom pretjerivati jer sve čega je previše definitivno nije dobro!