U našoj zemlji se o investicijskim fondovima zadnjih godina sve više piše i govori, a statistike i pokazatelji upućuju na konstantan rast kapitala koji se ulaže u ovu vrstu financijskih institucija. Naravno, obzirom da je najveći broj fondova kod nas u vlasništvu i pod upravljanjem banaka, a obzirom na veličinu kapitala koji je tamo prisutan, za pretpostaviti je kako u tom porastu ulaganja u fondove ima dosta utjecaja samih banaka koje njima upravljaju. No svejedno, trendovi u svijetu, njihova iskustva, pa i situacija kod nas upućuju kako je fondovska industrija, kod nas trenutno još u povojima. Prvi investicijski fond spominje se u Nizozemskoj 1822 godine kada je kralj Villiam I osnovao prvi investment trust sa namjerom ulaganja u inozemstvu. Osnovno njihovo obilježje prema kojim se razlikuju u usporedbi s današnjim fondovima jeste da su bili privatni, dakle okrenuti malom broju ulagača odnosno uskom krugu vlasnika. Tek nakon osnivanja prvog trusta otvorenog javnosti (The Foreign and Colonial Government Trust Plc) koji je bio namijenjen za ulaganja u državne obveznice stranih država poput Rusije, Čilea, Bolivije i Egipta, zaživjela je prava fondovska djelatnost u praksi i obliku kakvom je danas poznajemo. Investment trust je europska inačica zatvorenog investicijskog fonda kojeg u SAD-u nazivaju closed-end fund ili zatvoreni investicijski fond. Podsjetimo se, radi se o vrsti fonda kod kojeg je pri osnivanju određen stalni broj dionica i konstantan iznos temeljnog kapitala koji se, izuzev dokapitalizacijom, ne mijenja, slično kao i kod trgovačkih društava. S druge strane, open-end funds ili mutual funds, odnosno otvoreni investicijski fondovi nemaju fiksni iznos kapitala već svakodnevno primaju nove uplate u fond i vrše isplate iz fonda, na zahtjev svojih ulagača koji udjele u fondu prodaju opet natrag fondu po trenutnoj vrijednosti NAV-a (vrijednost imovine podijenjena na broj udjela tj knjigovodstvena vrijednost udjela), za razliku od dioničara zatvorenih fondova koji svoje dionice mogu prodati jedino na burzi da bi došli do kapitala. 1891. god je The Foreign and Colonial Government Trust počeo ulagati i u zadužnice, dakle dužničke papire privatnih vlasnika, osobito željeznica i industrije, pa je usvojio i novo ime u kojem je nastavio egzistenciju do današnjih dana, The Foreign and Colonial Investment Trust. U to vijeme pa do ranih godina 20 stoljeća pojavio se već značajniji broj sličnih trustova koji su dosta ulagali u prekomorske zemlje, gradeći gotovo sve željeznice u tim državama. Osobito se ulagalo u Sjedinjene Američke Države budući da su prinosi na ulaganja u prekomorskim zemljama bili značajno viši od onih u Engleskoj i ostatku Europe. Isto tako, struktura ulaganja se 20-tih godina prošlog stoljeća počela mijenjati, pa su sve značajnije udjele u njihovim portfeljima počeli uzimati vlasnički papiri odnosno dionice, ali o tome više drugi put...