Vjerojatno je svatko od vas, dragi Vi, pa i oni koji se ne koriste često javnim prijevozom, u svojem životu doživio nekakvu anegdotu vezanu uz javni prijevoz u gradu Rijeci. Mnogo je elemenata zahvaljujući kojima je takva anegdota mogla nastati - vozni red autobusa, čekanje na stanicama, kupovina, cvikanje, te dakako pregledavanje karata od strane kontrolora popularno zvanih bakule. Ne treba zaboraviti ni mnoštvo različitih ljudi i događaja koje se svakodnevno viđa dok se (bez)brižno vozimo u narančastim Mercedesima. Priče koje nastaju na rutama i u čekanju javnog prijevoza bez dvojbe bi bile dostatne za kakav dugometražni film ili podebelu knjige, a kamoli ne i za jednu kolumnu. Ovoga puta donosim dvije, meni najzanimljivije priče iz svakodnevice riječkog javnog prijevoza, odnosno korisnika istog:
Moja autobusna stanica nalazi se na okretištu dvojke. A na okretištima se autobusi uvijek malo zadrže, vjerojatno na taj način korigirajući vozni red. Oni su tu duže i zato što ponekad šofer ogladni ili ožedni, pa skoči do obližnjeg dućana ili pekare po zalogajčić. Tako je na stanici gotovo uvijek autobus sa upaljenim motorom. Najvažnija osobina mu je nepredvidljivost - nikad se ne zna kad će krenuti. A kako se autobus vidi sa udaljenosti od 50-ak metara, čovjeku koji dolazi na stanicu na um pada samo jedna misao: "Da li da, za svaki slučaj, potrčim do njega - možda će krenuti upravo sada? Ili ne… Da samo nastavim hodati mirnim tempom, kao do sada, jer će sigurno krenuti za oko 5 minuta?". Vječita prokleta dilema. Ni jedna odluka nije najbolja:
Odlučite li potrčati, upregnuti svoje mišiće zbog sigurnosti, pojuriti kao vihor do otvorenih vrata, te uspuhani i pomalo znojni odahnuti na sjedalu, vjerojatno ćete doživjeti da će vam u silnoj žurbi ispasti torba ili sat. A zatim ćete idućih 10 minuta, (gutani pogledima ostalih putnika kojima nije nikako jasno zašto ste toliko žurili), sramežljivo, poput gubitnika, čekati da vozilo krene.
Pomislite li ostati smireni, suzdržani, cool; te lagano i opušteno došetuckati do busa, očekuje vas još veće sranje. Upravo kada ste na pola puta, i kada se osjećate važni, kao da autobus čeka samo vas, on kreće. U govnima ste... Trkkk!!! Brže bolje podižete haljinu, ili zadržavate jaknu, dok panično jurite za prijevozom do grada. Proklinjete sebe i svoj glumljeni mir. Većina trkača stigne do prvih vrata, ali tu je velika prepreka. Vozač. Koliko god snažno šakama udarali po ulazu, i koliko god vaš pogled bio molećljiv i bezopasan, znajte - nećete ući! Autobus je krenuo i točka. Vidio sam ljude koji su uz njega trčali gotovo do sljedeće stanice, zanemarujući promet i automobile, svo vrijeme snažno lupajući o staklo. No ništa. Bez uspjeha. Ni ti naivci nisu ušli...
Evo ga mali školarac. Kako li samo brzo trči. Sav je crven u licu. Hoće li stići? Autobus je već dosta dugo na stanici. Blizu je... No, vrata se počinju sklapati. Na licu mališana se nazire očaj, ali i neizmjerna hrabrost - najveći je "gušt" uletiti u bus dok se vrata zatvaraju. On uskače, skoro je tu... Ksssssss.
Noga i torba su mu ostale vani. Stisnute su. Malac se vrpolji, koprca i prenemaže. Da je malo stariji, psovao bi šofera. Ovako samo bespomoćno gleda oko sebe. Prijatelji mu se smiju i zadirkuju ga. Odrasli, odgovorni ljudi, poluglasno kritiziraju. Neki krive maloga što se suludo bacio u ralje koje se zatvaraju, tako mu i treba. Drugima je žao djeteta, i govore da nije on kriv, nego da su vozači ludi i da ne paze kada kreću. Nikada ne gledaju iza. Onda izvlače sjećanje na svog prijatelja kojemu je isto tako bio uhvaćen kišobran i bla bla bla... Tu i tamo netko bezuspješno i rezignirano uzvikne "zadnja !".
Ionako nema razloga za pravu brigu. Tja, svi znaju da će se mali na sljedećoj stanici izvući i mirno nastaviti vožnju. Žilava su ta djeca. Ni ja nisam lud, da se ustanem i pomognem, da zvonim vozaču da stane - još da mi neki penzioner sjedne na mjesto!