Ovih je dana vijest o odluci Države da stradalom vojniku (amputacija obje potkoljenice) s naslova naknade pretrpljene štete zbog ozljeđivanja isplati 300.000 kuna, u javnosti (posebno medijskoj) primljena s priličnim iznenađenjem i negodovanjem. To samo potvrđuje da je vrijeme da se ozbiljno poradi na izmjeni zakonskih propisa koji uređuju materiju naknade nematerijalne štete nastale ozljeđivanjem ili smrću osobe. Naime, prema Zakonu o obveznim odnosima (donešen 1978. g.), koji regulira navedenu materiju za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene psihičke bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti...smrti bliske osobe, te za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, pa i kad nje nema (članak 200 ZOO). Sud je prema istom Zakonu, odlučujući o visini naknade, dužan voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada. Upravo u navedenome su sadržani kriteriji za ocjenu nematerijalne štete. Nije teško zaključiti da su isti neprecizni i prilično neodređeni, te da ih suci i sudovi različito primjenjuju, a shodno tome i oni koji o nematerijanoj šteti odlučuju izvan parnice i za podlogu svojih odluka koriste sudsku praksu (osiguratelji, Država i dr.). Nije puno drugačije ni u nama susjednim zemljama. Ponekad čovjek ima osjećaj potpune pravne nesigurnosti i ovisnosti svoga prava o slučajnostima na koje ne može utjecati (koji sud je nadležan, koje vijeće ili sudac u okviru istoga suda...). Zakonski izraz "pravična naknada" neodoljivo podsjeća na pravičnu naknadu koju su bivši komunističko-socijalistički propisi određivali za oduzimanje privatne imovine. Jasno je da oštećeni ne misle o toj "pravičnosti" isto što i sudovi. Naravno, sadržaj "pravične naknade" određuju pojedini sudovi, čija je praksa očigledno različita. Protiv te različitosti može se boriti pravnim lijekovima, uključujući i reviziju pri Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. No, ni njegovi kriteriji nisu puno drugačiji i osim na "pravičnost" ne mogu se pozivati na drugo. U predmetu Rev. br. 2236/1999, od 29. 11. 2000. g. Vrhovni sud osobi (muškarac, star 40 godina) koja je zadobila teške tjelesne ozljede (udarne ozljede i natučenje glave s podljevom krvi, rane razderotine vijeđe desnog i lijevog oka, čela, desne strane lica, brade, vrata, zatiljka, prijelom desne lične kosti, potres mozga, udarne ozljede i natučenje prsnog koša, mnogoiverni prijelom III do IX rebra s lijeve strane, ozljeda pluća i pleure s krvarenjem u prsištu uz izlazak zraka pod kožu, prijelom lijeve lopatice, otisci uz podljeve krvi od sigurnosnog pojasa prsnog koša, udarne ozljede i natučenje obje podlaktice, prijelom lijeve lakatne kosti, udarne ozljede i natučenje obje podkoljenice, prijelom kostiju lijeve potkoljenice, komadni prijelom desne koljenične kosti, traumatski i hemoraški šok) uz posljedice: ograničena pokretljivost lijevog ramena i koljena, šepanje na desnu nogu, nemogućnost stajanja na prstima i peti oba stopala, nemogućnost čučanja, skraćenje desne noge od 2 cm, zamućenost rožnice i smanjenje vida za 8/10... ukratko, ukupna invalidnost od 100%, dosuđuje naknadu od 408.000 kn, Pravično? Ovisi s čijeg se stajališta gleda!