Onaj harmonikaš ne zna svirati! Ne zna pjevati! Živcira me dok prolazim pored njega. Sve misli pred njegovom svirkom jednostavno iščeznu, ustuknu pred dominantnim "Prestani! Prestani!! Prestani!!!". Ne mogu podnijeti njegovo urlikanje i zavijanje nasred Korza. Nikad, nikad, nikad mu neću dati ni lipe!!! Bolje je živjeti u tmurnoj i sivoj riječkoj tišini, no trpiti i podnositi iritirajuće zvuke raštimane harmonike i napor gotovo neljudskih zvukova koji uzaludno pokušavaju imitirati popularne pjevače zabavne glazbe. No, on je tu. I poput mnogih drugih iritantnih, izobličenih surogata zabavljača, voditelja, političara i pjevača, neće i ne želi otići. Uvjeren je u svoju kvalitetu. *** - Evooo zore, evoooo danaaa, Jureee i Boobana!! Upravo je tu ustašku hop-cup poskočicu naš harmonikaš vikao iz svega glasa, kada je jednoj susjedi (kojoj urla ispod prozora) pukao film. Da li zbog svirke koja tjera na povraćanje, ili teksta i ideologije koja potiče isto, sasvim je svejedno. Već dva mjeseca susjeda živi u zvučnoj izolaciji - zbog njega. Dva je mjeseca trpila psihičke i fizičke posljedice slušanja promuklog i napuklog glasa. Dva ju je mjeseca morila jedna ta ista misao : Neka prestane… Neka prestane!!! Danas je, tko zna zbog čeka, odlučila uzvratiti… Kao što sam rekao: pukao joj je film. Izvadila je vatice iz ušiju, skinula spužvu s prozora i otvorila škure. Sunce joj je, nakon dugo vremena, ponovo obasjalo sobičak. Pogledala je van. Zatim se, škiljeći zbog jakog sunca, ponovo skrila. - Dolje je… On je rastezao svoju spravu i urlao. - Evoo zooreee, evooo dana!… - Pogled gore: izgleda da je gospođa otvorila škure…. Oni su stari znanci… Osmijeh. Evooo Jurree i Booobananaaaaa!… Prolaznici se hvataju za uši. Rastez: harmonika je velika. Rastez: harmonika je mala. Pogled gore. Ona ga sada dobro čuje. Osmijeh. … i Bobanaaa!! Strašno! Od kada je skinula izolaciju, urlik joj je prodirao direktno u mozak pojačavajući jednu misao:- Prestani! Prestani!! Prestani!!!!! Ona više neće trpiti i tolerirati. Ona to više ne može trpiti. Došlo je vrijeme za osvetu. Kreće prema WC-u. U jednoj kutiji ispod bojlera dva je mjeseca (od dana kada se prvi put pojavio i počeo joj kvariti život) čuvala jaja. Sada je vrijeme da ih iskoristi. - Evooo zore, evooo dana!… Evo gospođe na prozoru. Ljutito ga gleda. Zamahuje rukom…. Pljac! Ispred nogu harmonikaša razlila se žuta sluz! Pljac! Još jednom. Pljac! Pljac! Pljac! Pljac! - Prestani !! Bježi!! Prestani!!! Gubi se!! Nestani, beštijo jedna prokleta! - vikala je - Evoooo… - Pljac!! - Jureee i Bobaaana! - uzvratio je pod paljbom - Odi' ća! Bježi!! Prestani!!! Nestani, proklet bio!! Prestaniiiiii!! -borila se - Evooo zooree!! Pljac!! Evooo dana!! -borio se i on Poput ostalih građana-šetača, i ja sam zastao da promatram novonastalu zanimljivu situaciju. No, dok su drugi promatrali "ludu babu koja baca jaja po Korzu", ja sam obratio pažnju na harmonikaša. Urlikao je, rastezao sviralo i drsko gledao uvis. Ravno u oči pomahnitaloj ženi. On nije uvjeren u svoju kvalitetu, kao što sam mislio u uvodu. On zna da iritira. On zna da izluđuje. - Evooo zooreee!! Evoo dana!!!
Ps. Srećom, nekoliko desetaka metara dalje od trovača razuma, nalazi se još jedan ulični svirač. Čista suprotnost. Tihi, nenametljivi, predivni saksofon… Lijek.