Kako to da je seks i golo tijelo, od nečega što je bilo sasvim prirodno i normalno postalo nešto o čemu se ne razgovara i što je "nepristojno", a rat (koji je nešto najgluplje što čovjek može izmisliti) je najnormalnija stvar na svijetu koju čak prenosimo na televiziji. Zašto čovjek (a u nas, pogotovo, žena) "zbog drugih" osjeća sram kada kupuje prezervative ili ne-daj-bože kakva seksualna pomagala. I zašto ih traži po skrivenim uličicama te mračnim portunima, a s druge strane dućane s vojnom opremom i opremom za lov možemo naći u svakoj boljoj robnoj kući zajedno sa ljubaznim i nasmiješenim trgovcem. Ispričati ću vam priču o Suncu… Prije mnogo godina na zemlji je živio čovjek koji je strašno volio biti obasjan Suncem i zbog toga je živio na prostranoj livadi. Jednoga je dana na toj livadi proklijalo malo stablo, jedva deblje od travke. Čovjek ga nije iščupao, već ga je zanemario, smatrajući ga bezopasnim. Nakon nekoliko godina to se stablo razvilo u grm i počelo je bacati sjenu na njegovu livadu ali čovjek ga niti tada nije odrezao jer je imao važnijeg posla i nije mu se dalo gubiti vrijeme na sitnice. Stablo je nastavilo nesmetano rasti… Kada se razvilo da pune veličine, stablo je svojom krošnjom zaklanjalo Sunce na jednom velikom dijelu livade. Kada je čovjek to vidio, želio ga je posjeći, ali stablo je bilo toliko čvrsto da ga nije uspijevao srušiti. Tada se čovjek preselio na drugi dio livade. No i tamo se desila ista stvar. Naime, stablo je po čitavoj livadi razasulo svoje sjemenke i posvuda su stala nicati nova, mlada stabla. Čovjek je vidio da se teško boriti protiv njih i odlučio se prilagoditi novim uvjetima života. U sjeni. Prošlo je mnogo generacija i ono što je nekada bila prostrana livada sada se razvilo u gustu šumu. Ljudi koji u njoj žive potomci su čovjeka koji je volio Sunce. No oni su zaboravili njegovu početnu ljubav i sada su potpuno naviknuti na sjenu. Šuma je tu oduvijek - pričali su im roditelji ono što su čuli od svojih roditelja. Koža ljudi iz šume bila je blijeda i osjetljiva na dnevnu svjetlost. Oni su se bojali Sunca da ih ne opeče. Razvili su metode kako izbjegavati Sunce. Te metode se uče u školi, od malih nogu. Sama riječ "Sunce" značila je nešto loše, izazivala strah. Rijetko ga se spominjalo. No, ipak je bilo ljudi koji su ga vidjeli. Putnici. Kada su, prolazeći dalekim zemljama, ti ljudi prelazili preko livada, osjećali bi neko čudno zadovoljstvo. Nekakvu ugodu od koje kao da im je vibriralo čitavo tijelo. Oni nisu znali odakle dolazi taj osjećaj, mislili su da je od zraka. Neki su upirali su prstom u Sunce. - Možda je ono…(nisu htjeli niti izreći misao do kraja). Osjećali su njegovu snagu. To se budila stara ljubav… - Možda je to zbog onog toplog kruga, pitali su se. A zatim bi se vraćali u svoju tamnu šumu, koja je, bili su uvjereni, bila njihov prirodni dom. Nisu smjeli pričati o svojim iskustvima jer je Sunce bilo nešto loše. One koji su o Suncu govorili kao o nečemu dobrom smatralo se čudacima koje je bolje izbjegavati. Jedan od putnika se pobunio protiv sjene i počeo nagovarati ljude da spale šumu i da stalno budu izloženi tom toplom krugu. Zvali su ga luđakom. Zatvorili su ga u zatvor i nikada ga nisu puštali van kako ne bi drugima pričao svoje bolesne ideje. Neki su ga htjeli čak i spaliti. Luđak je umro nakon 2 godine… Sam. No ipak je bilo ljudi do kojih je dopro njegov glas. Ti ljudi, uglavnom mladi, nisu željeli vjerovati onome što ih uče u školi, nego su provjeravali stvari želeći doći do prave istine. Odlazili bi na proplanke i tamo se sunčali i plesali. Kao i putnici, i oni su osjećali neku čudnovatu ugodu. Ubrzo su ih uhvatili. Majke nisu mogle vjerovati čime se to bave njihova djeca. Očevi su bili ozbiljni. Proglasili su ih bolesnim izrodima koju su pali pod Luđakov utjecaj. Prognali su ih, i pod prijetnjom smrti im zabranili povratak. Mladi su nakon 10 dana umrli od gladi. Nikada ih se više nije spominjalo. Prošlo je još mnogo stotina godina. Ljudi sada žive pod velikim krovovima kako Sunce ne bi, kao ranije, prodiralo između krošnji. Vlada potpuna sjena. Stopa samoubojstava je visoka, ali se ne zna pravi uzrok. Djeca su bezvoljna, opijaju se. Odrasli su živčani i frustrirani. Stari rezignirani i bezvoljni. - Tako je oduvijek bilo i tako mora biti, objašnjavaju znanstvenici. - To sa sobom nosi modernizacija. Literatura o Suncu je zabranjena. Ako uopće negdje i postoji. Za njega više nitko niti ne zna. Potpuno je zaboravljeno. - Mama, što je to Sunce?, pitala je djevojčica u mraku, nakon što je majka ugasila svjetlo u sobi. - Sunce? Ne znam… Gdje si čula tu riječ?… - Sunce… Zbilja ne znam… Spavaj…