Prošli put smo govorili o prodaji dionica Riječke banke Bayerische Landesbank, kupcu 34 % dionica Riječke banke koji se obvezao uložiti u dokapitalizaciju još 35 milijuna dolara. Spomenuli smo i državu koja sama tvrdi kako je napravila dobar posao i čak i zaradila u odnosu na sanaciju, te male dioničare koje u suštini nitko ništa nije pitao. Naime, budući da je država imala 75 % dionica mogla je donositi bilo koju odluku po svojoj volji bez da ikoga išta pita. Država je trebala pitati i male dioničare što misle o privatizaciji Riječke banke. Naime, ako većinski vlasnik, primjerice želi reinvestirati dobit, mali dioničari su prisiljeni učini kako on kaže. Radi toga se u svrhu zaštite njihovih ulagačkih prava obvezuje većinskog vlasnika, da im omogući izlazak iz dioničkog društva prodajom dionica njemu. Netko drugi ionako vjerojatno ih ne bi kupio. Sam se postupak provodi na način da zakon prisiljava onog tko stekne određeni postotak vlasništva( kod nas je to iznad 25%) da je obvezan dati javnu ponudu ostalim dioničarima tog dioničkog društva da mu prodaju dionice i to po posljednjoj ili nekoj prosječnoj tržišnoj cijeni. Ako je spreman platiti više, po nekoj većoj cijeni. Cijeli ovaj postupak kod nas je reguliran Zakonom o postupku preuzimanja dioničkih društava. Netko će reći, dobro kako onda možemo optuživati državu da se brine za sebe, a ne i za male dioničare. Pa država je i donijela navedeni zakon. Točno, ali je u zakonu jedna mala kvaka. Ona kaže da to ne vrijedi(obveza davanja javne ponude) ako je kupac dionice stekao od Državne agencije za sanaciju banaka ili Hrvatskog fonda za privatizaciju, dakle institucija koje prodaju dionice iz državnog portfelja. Ako kupac kupi dionice Riječke banke od države nije obvezan dati javnu ponudu. Država je sebi našla kupca po 320 kuna. Ispada da ga je dodatno motivirala i time što od ostalih ne mora kupiti dionice, ako bi oni htjeli svoje prodati. O tome da postoji opasnost da se njima na burzi trguje sve manje da i ne govorimo (sjetimo se primjera Tvornice duhana Zagreb, pa i nedavnog primjera Plave lagune). Upravo na ovim temeljima podignute su nedavno i dvije ustavne tužbe, odnosno zahtjevi za ocjenu ustavnosti zakona o preuzimanjima. Navedenim odredbama preferira se određene dioničare, što nije sukladno ni Ustavu ni Zakonu o trgovačkim društvima. Prema njima za iste dionice svi dioničari imaju ista prava. Na kraju krajeva nije niti moralno da onaj to ima u rukama moć stvaranja pravila igre, stvara jedna pravila za sebe, a drugačija za ostale.