U Hrvatskoj se zapalila vatra pravde. Iako se građanstvo zadnjih godina grijalo u tinjanju i iskrama, iščekujući iscjeljiteljski plamen, tek sada zapravo mogu otvoreno reći da ga i vide. Bam! Bam! Bam! Država je zaživjela. Od sama njezina početka u mraku devedesetih, provlačio se crv sumnje u zakonitost privatizacije. Crv je ubrzo prerastao u glistu a ova nedugo zatim u zmiju. Ubrzanim rastom, mali crvić pretvorio se u golemu aždaju koja je proždirala ljudske ideale već od mladosti. Svi su je osjećali ali je nitko nije doista i vidio. Jer, onaj tko je javno spomenuo njeno ime nije bio ozbiljno shvaćen. - Car je gol? A imate dokaze? Njena prisutnost i svemoć omogućila je i manjim čudovištima svakakvih vrsta i oblika da isplivaju na površinu novoosnovane države. Razmišljala su bi strašna bića: "Ako ovi ne primjećuju aždaju, ona sigurno neće primijetiti ni mene". I tako se rasplamsala strašna nesreća nad pučanstvom Hrvata. Hodale su ovom zemljom razne kreature nanoseći nepravdu i zlo. Isplivale su i ispuzale iz raznoraznih jazbina i rupa, kako bi se najele u svježe preoranoj zemlji. Dogurale su čak do Sabora. Pošten čovjek, čak i kada bi podigao glas protiv takve situacije završio je upravo na onim mjestima na kojima bi bilo logično da završe čudovišta. Sve se bilo izokrenulo. Vlast, koju su građani sa velikim iščekivanjima i nadama uvijek iznova birali, pokazala se u najmanju ruku nesposobnom i preplašenom da se uhvati u koštac sa čudovištima preplavljenom zemljom. A najčešće je bio slučaj da su upravo oni koje su građani izabrali da ih brane, sudjelovali u njihovom izrabljivanju. Ljudi su odustajali i od vjere u vlast, ali i od vjere u vjeru. Ostavljeni na milost i nemilost, okrenuli su se samima sebi. Stopa pljački i prijetnji je jako porasla. Ljudi su uzimali pravdu u svoje ruke. Ulijetali naoružani u poglavarstva i tražili pravdu. Porasla je i stopa samoubojstava. Stari su izgurani na margine društva. A mladi su u očaju i bespomoćnosti-pili. Takvu naizgled bezizlaznu situaciju iskoristili su "dobronamjerni" susjedi i prijatelji koji su, pod krinkom pomoći i investicija, zapravo jeftino kupovali vrijednosti od kojih su domaći ljudi praktički odustali. Upozoravalo se na to, ali... Povremeno bi se javili kakvi junaci koji bi odlučili stati stvari na kraj no ubrzo bi se ispostavilo da su i oni prevaranti i da zapravo rade u vlastitu korist. Razočarenje i u nove nade polako je potkopavalo ionako nizak moral stanovništva. Najmudrije je bilo šutjeti i trpjeti, što je tada izazivalo veliku tihu jezu. Dok se zemljom rovarilo, ljudi su bili tihi i očajavali... Sjećam se intervjua sa nekakvom američkom poduzetnicom od prije nekoliko godina. Kazivala je ona da je Hrvatska lijepa zemlja ali da nakon nekog vremena boravka u njoj počinje osjećati depresiju i bezvoljnost. Kao da je neka apatija u zraku i kao da je ta apatija zarazna. Kada bi se vratila natrag u svoju postojbinu, opet bi živnula i osjećala se "normalno". Ta "apatija" se nije samo mogla osjetiti, nego doslovno i vidjeti na licima građana. Svaki putnik koji bi se vratio iz zapadnoeuropskih zemalja odmah bi primijetio da ljudi ovdje djeluju nekako...umornije. Zašto? Nije mogao točno reći ali takvo ozračje ga nije previše poticalo na veselje. Ali more i priroda su super! Unatoč svemu, ljudi su u sebi osjećali da ovako ne može i ne smije predugo. Najzad, živjeli su relativno nedavno u jednoj uređenoj zemlji i sjećali su se optimizma. Zvuk pravde odzvanjao je u njihovim ušima. Najzad, pobijedili su oni i veće zlo-Hitlera i fašiste. I krenulo je. Prvo kapanjem. Pao jedan liječnik. Pa tamo-korumpirani policajac. Općinski djelatnik. I onda se sručilo-čitavi Hrvatski fond za privatizaciju. Poput lipanjskog krijesa u mraku zabljesnuo je svojom jačinom. Istina, 17 godina prekasno, ali je ipak zabljesnuo. Oko vatre se odmah okupile sve umorne oči. A srce jače zakucalo. Ma je li moguće? Svjetlost?!