Gledam te tmurne face. Čekaju rezultate. A onda skandiraju jer im je šef rekao da skandiraju. Svako krešti po tri slova svoje stranke. Ili pak zavija ime svoga glavonje. Moraju, od toga im zavisi da li će ove godine kupiti novu veš mašinu. Ta tri slova i onaj čovjek ispred njih, to im osigurava plaću. Jadni su ti vojnici stranačke vojske. Ljudi bez nade kojima je posao da drugima daju nadu. Moraju se prisiliti da vole stranku i zastavu i grb i slova. Moraju izgledati kao da im je stalo do građana koje očaravaju. Moraju izgledati ozbiljno i pametno, sposobno čak. Trebaju biti svoji, kreativni, inovativni. A opet, ne smiju se isticati.... Ne ide im, dragi Vi. Vidimo ih kao petorazredne potrošene birokrate. Doista im ne ide…A možda baš to i žele? 30 posto ljudi još se nekako i udostojilo glasati. No, mislim si, ako iz tih trideset posto izbacimo članove stranaka koji su glasovali po direktivi, pa onda još izbacimo i njihove obitelji, rođake i prijatelje…je li na izbore izašao koji…obični građanin? Onaj u koga se svi zaklinju? Sve mi se čini da su takvi odavno odustali…. Ubrzo nakon objave rezultata pojavljuju i nove tmurne face-analitičari. Uspoređuju dobivene brojke, od njih slažu postotke i iz toga donose zaključke. A onda iz zaključaka stvaraju mišljenja i prognoze. Kažu: ljudi su apatični. Sad kada mogu glasati, sada ne glasaju. I govore da to treba promijeniti. Da ljudi trebaju glasati. A za koga da glasaju, molim vas? Za one jadnike koji su ih već toliko puta prevarili i propali a još se usuđuju nuditi rješenja. Pa glasanje za takve bilo bi tek priznanje da su glasači potpuni idioti. Spasti na tu razinu? Pa ljudi ipak nisu toliko glupi…Oni koji su glasali, glasali su zbog nekog osjećaja dužnosti, obaveze iz prošlog sistema. Možda i za šalu. Sigurno ne zato jer vjeruju u ljude čije brojeve zaokružuju. Glasali su jer je to bio jedan zanimljivi nedjeljni događaj. Druženje. Šetnja… Ionako će biti isto. I doista, rezultati su pokazali, biti će isto. Pobijedili su(glupa riječ) oni za koje se znalo da će dobiti. Ista ekipa živjeti će na grbači neglasača i sljedeće četiri godine. Malo će raditi a puno pričati o tom malo što su uradili. A neki će im vjerovati da rade korisnu stvar za njihove živote. Ali što? Koje to stvari? Do toga nisu došli u svome razmišljanju. Uvijek stanu na-biti će… Hrabrost je i u razmišljanju otići dovoljno daleko. Svi već sve znaju: Penzije neće rasti. Država nema love. Niti porodiljne naknade. Niti ništa neće biti besplatno. A cijene svega drugoga neće padati. I tako će biti iz godine u godinu. Ljudi neće imati novaca i trošiti će ga samo na najnužnije stvari. Zbog toga će polako propadati kultura. I propadati će obrazovanje. I propadati će zdravstvo. I bit će sve gore i gore. A svi leže u nadi i čekaju da se poboljšanje konačno dogodi. Mladi koji to gledaju i još uvijek vide, padaju u depresiju. Zar su ti "odrasli" toliko naivni? Oni koji mogu, bježe što dalje. Što dalje, da ne gledaju te tmurne beznadne face oko sebe. Ti beznadni se okreću nekim drugim stvarima. Samo da ne bi vidjeli koliko su zapravo jadni. Tko je ustaša a ko' četnik?-to njih zanima. Pa zar to nije apsolutno smiješno? Jedni primitivci na Bleiburgu viču Ante, a druga garnitura pjeva četničke pjesme i loče šljivovicu. I valjda samo čekaju da se pokolju zbog nečega što je bilo prije 60 godina. A sada je, vidim, i crkva krenula na svoj pohod. Mise na javnoj televiziji. Pa crkvene emisije. Oni su oduvijek znali dobro iskorištavati depresiju. Mole se za pomoć bogu koji im je odavno poručio da si pomognu sami… Tmurne face se krevelje. Dižu ruke u zrak. Pobijedili smo! Mi smo najjača stranka! Pa kalkuliraju s kim da koaliraju i koga će rušiti. Zahvaljuju se svojim vjernim biračima koji su izašli. A za one koje nisu, ih ustvari nije niti briga. Jer, zašto ih uopće i zvati ako se može pobijediti i sa ovom trećinom vjernika. One koji nikome ne vjeruju nitko ne treba i njihovo mišljenje je nevažno. U demokraciji je za vlast potrebna 15 posto svih glasova. 50 posto od izašle trećine. Pa čak i manje. A vi ostali-samo vi ne glasajte, ionako će biti isto. Ne možete ništa pročelnicima, načelnicima, vijećnicima i županima. Oni će na svoje funkcije zasjesti, pa makar na izbore izašao i samo jedan čovjek. Pa makar taj jedan bio i on sam.