Zlobnici će vjerojatno komentirati : "Zar opet?". Vjerojatno su i u pravu jer planova, strategija i sličnih namjera vezanih uz privatizaciju turističkog sektora Hrvatske bilo je već u proteklih desetak godina. Uglavnom su redom bili neuspješni. Da ne kažem često i štetni za prodavatelja, odnosno državu. Time indirektno i za nas, porezne obveznike. U prvoj fazi prodaje, dakle ranih 90-tih godina pretvorba vlasništva u Hrvatskoj donijela je i novu vlasničku strukturu turizmu. Gotovo je u pravilu bila podijeljena na sličan način svugdje: trećina malim dioničarima, trećina državi kroz udjele državnih fondova i trećina bankama kojima je to bio jedan od načina da naplate svoja inače nenaplativa potraživanja iz osamdesetih godina. Na taj je način započeo i jedan prilično nesretan brak između banaka i turističkog sektora. Nisu bili previše sretni niti jedni niti drugi. U drugoj fazi uslijedila je nova koncepcija privatizacije koja je podrazumijevala tzv. swapove ili zamjene dionica. Najčešće se provodila po sistemu nominala za nominalu. Imamo nebrojene primjere gdje su za velike novce ostali oštećeni državni fondovi. Nikada nitko za to nije odgovarao. Nakon toga dolazi kuponska privatizacija i PIF-ovi. Oni su se i sami našli u prilično nezahvalnoj poziciji i pokušavaju plivati u vodi u koju su ih ubacili oni koji su ih i stvorili. Sigurno im nije lako jer su u unakrsnoj vatri. S jedne strane sa priličnom lošom strukturom portfelja i gomilom problema u svakom od većine poduzeća koji se nalaze u portfeljima PIF-ova. Budući da niti sam HFP ne zna pravo stanje u svim poduzećima kojima je vlasnik događalo se da nudi dionice nekih firmi koje su u ili pred otvaranjem stečaja. Nakon svih ovih pretumbacija i metoda privatizacije sadašnja vlast najavljuje "opet" privatizaciju turističkog sektora, odnosno poduzeća u kojima ima više od 25 % dionica. Najavljuju i katalog "mogućnosti ulaganja u hrvatski turistički sektor kroz privatizaciju" koji će sadržavati podatke o oko 90 poduzeća čija se vrijednost procjenjuje na oko 2.2 milijarde eura. Predviđa se prodaja dijelova imovine koji nisu od strateškog značaja za funkcioniranja nekog poduzeća poput kafića, trgovina i izdvojenih poslovnih objekata. Sa preostalim dijelovima i velikim sustavima će se tražiti, osobito među stranim ulagačima zainteresirani. Treba uzeti u obzir i činjenicu kako su ti sustavi na prodaji već godinama i za njih nije bilo previše interesa jer osim nekakve buduće perspektive. Ništa drugo zanimljivo ne nude, a nose brojne nedoumice i probleme, dubioze sa bankama, neriješene vlasničke odnose. Osobito sa zemljištima na kojima su izgrađeni hotelski objekti, ogromna dugovanja i sl. Jedino što bi možda bilo za potencijalne ulagače zanimljivo je da podaci o zaduženosti navedenih poduzeća u katalogu koji smo spominjali nisu navedeni, odnosno o tom će se razgovarati sa svakim pojedinim zainteresiranim ulagačem. To u konačnici znači kako je i država sprema u takvim situacijama raditi kompromise samo da proda. Za pretpostaviti je kako će se dijelovi dugovanja preuzimati ili na neki drugi način rješavati od strane države, a u korist potencijalnih investitora. To je ipak jedna značajna novina u odnosu na sve dosadašnje modele privatizacije. Koliko će biti u praksi efikasan - vrijeme će pokazati.