U nedjelju velika utakmica. Patuljak i ja odlučujemo ići u kino. Woody Allen. 21 i 25. Kino Croatia. Čudno, neonska reklama ne svijetli. Nema ljudi. Ispred, u polumraku, stoji dvoje ljudi i grickaju kokice. - Što je? Što se dešava? - Još nisu otvorili. -Ali, još je samo pet minuta do početka. -E, reci to njima. Na ulazna vrata dolazi prodavač karata. Sigurno ga znate, dragi Vi, u Rijeci svi znaju sve. Ako ste ikad bili u kinu Croatia, vidjeli ste ga. Otključava vrata i kroz uski procjep što ga je načinio odškrinuvši ih, užurbano odgovara. - Danas neće biti filma. Premalo je ljudi. Nekako je čudno uznemiren. Lagano znojan. On mora raditi a svi drugi gledaju utakmicu. No, danas nema ljudi koji bi gledali film. Nema ljudi! A ako nema ljudi-nema ni filma. A ako nema filma, on može doma. Ranije doma. Kao u školi kad nema zadnjeg sata. Još stigne na drugo poluvrijeme. Ljudi nisu došli-kakva sreća-kakvo savršeno opravdanje. Šefe, jednostavno će reći: šefe, nema ljudi. Možemo doma? Gleda u nas. Zamišljeno. Kao da se vidi u fotelji, sat i pol ranije nego inače. Savršen trenutak za leteće pitanje. - A koliko ljudi treba biti da bi film ipak prikazali? - Hmm….Minimalno deset. - Pa dobro, sačekajte još malo, sigurno će još netko… Nije ni saslušao odgovor do kraja, a već je odjurio u malu kućicu u kojoj prodaje karte. Nešto telefonira. Zatim odlazi u unutrašnjost i razgovara. Nervozan je. Možda ipak neće doma…. Zašto nije šutio? Da je šutio, možda bi ljudi otišli. A ovako…dao im je nadu: Minimalno deset. Eno ih vani. Čekaju. Smiju se. Zašto ne odlaze kući? Pa lijepo im je rekao da neće biti filma? "Neće biti filma, premalo je ljudi.", tako je rekao. Zar im to nije dosta? Ne, nego oni moraju pitati! Ljudi uvijek pitaju! I što ako sada stvarno dođe tih deset ljudi koji čine publiku? Što će onda reći? Ništa, onda će morati ostati na poslu. A radije bi bio kući. Obećaje sam sebi: Sljedeći put će šutjeti. Gledam ga kako se vrpolji i razmišljam:…u gradu od…koliko? 150 tisuća? U gradu od 150 tisuća ljudi, skupilo se četvero ljudi i odlučilo je ići u kino. Ostali gledaju finale Europskog prvenstva. I vjerojatno navijaju za Grčku. Uvijek za slabije. S ožujskom u ruci. To je "zakon". Nama koji bi radije u kino pridružuje se još četvero. Sada nas je osmero. Još malo pa pristojna publika. A još dvoje će sigurno doći. Uvijek netko kasni…. Poneseni tom spoznajom, radosno kucamo o vrata kina. - Otvarajte! Evo, ima nas dosta! Sad možemo gledati film! Prodavač karata prilazi vratima. Zbunjen je. Od kuda su ovi drugi došli? Sad ih ima dovoljno. Zašto je rekao samo deset? Zašto ne dvadeset? Dvadeset ih se ne bi skupilo. I što će sad? Sad će morati pustiti film. Ili? Mora nešto smisliti na brzinu…Otvara vrata. -Evo, deset nas je! Još dvoje kasni. Pustite nas unutra! -Ja bi rado ali ne mogu. - Zašto ne sad? Pa ima nas deset! Rekli se: minimalno deset. -(šuti) -Gospodine? - Prošlo je devet i pol. Prekasno je. Zakasnili ste. Neće biti filma. Zatvorio je vrata i opet odjurio u unutrašnjost. Radostan. Kako se samo dobro sjetio! Prošlo je vrijeme za projekciju! Lijepo i elegantno: nema filma jer su zakasnili. To što su oni odavno stajali pred vratima, to nema veze. Film počinje u devet i trideset a sada je devet i četrdeset. Deset minuta kasne. Dakle, nema projekcije. Jednostavna logika. Tko je vidio da film počne kasnije. U Hrvatskoj se jako pazi na točnost. U minutu. Sada može doma…Grci čekajte ga. No unatoč toj očitoj pobjedi, ipak se osjeća nelagodno. Čudan osjećaj ga hvata u grudima. Je li on te ljude prevario? Pred vratima zbunjenost: -Ma jel' on to nas radi budalama ili što? -Ne znam za vas, ali ja idem doma. -Čekaj, možda ipak bude. Vidiš da oni ni sami ne znaju što bi. Možda se opet predomisle. -Ma ne da mi se čekat'. -Idemo i mi. I tako se grupica razišla. Poznato hrvatsko odustajanje. Ostalo je opet četvero. Odjednom se pale svjetla u kinu. Sve izglede spremno za početak. Ma je li moguće? Prilazi prodavač karata. Gledamo u njega kroz staklena vrata. Gleda i on u nas. Odmjerava. Razmišlja. Što će li sada reći? Otključava -Mislio sam pustiti film, ali sada vas je opet manje od deset, pa vas nema dovoljno. -A što nije prekasno? -Nije, ali vas je premalo. Rekao sam: Minimalno deset. Zaključao je vrata. Zagasio svjetla. I odahnuo.