Krenuo na put prema Sveučilišnoj knjižnici. Zove me prijateljica. - Dođi do Riječke gimnazije. Brzo! - A što se dogodilo? - Vidjet ćeš... Sa knjigama pod rukom uspinjem se stepenicama pored Bonavije. Uopće ne znam što bi me moglo očekivati. Je li se nešto dogodilo? Sigurno. Ali što? Je li razbijen kakav auto? Tučnjava? Požar? Pobješnjeli general ubija prolaznike? S druge strane, možda je neko pozitivno iznenađenje. Buket cvijeća? Bombonijera? U iščekivanju, ubrzavam tempo uspinjanja. Na vrhu gomila mladih ljudi. Među njima pulsira plavo policijsko svjetlo. „Ništa od bombona“, mislim si. Takve situacije ne zovu na dobro. Kao da se gomila ljudi okupila oko neke nesreće. Kako se približavam, primjećujem da nema nekog centra oko kojeg su se skupili. Nitko ne leži na pločniku. Nitko se ne mlati u sredini. Jedino što sam na brzinu mogao zaključiti je da je razlog okupljanja sama škola. Požar? Dojava o bombi? A onda vidim da neki drže transparente. „Oćemo školu-ne zatvor“ „Otvor’ Nedo kapiju“ „Zar je ovo demokracija?“ - Oprosti, što se ovdje događa?, pitam curu do sebe. - Prosvjedujemo zbog toga što nas hoće zaključavati u školu za vrijeme malih odmora. - A tko je organizirao? - Nitko. Nekako se spontano dogodilo. Spontano? Pa to znači da oni nemaju dozvolu javnog okupljanja… I onda počne vikanje. „Oćemo školu-nećemo zatvor!“. Grla se ujedinila u jedno i usmjerila svoj glas na žutu zgradu. Znaju da je tamo njihova direktorica, Neda, koja je donijela spornu odluku. Očekuju da im se obrati. Ali ne izlazi. Policajci zbunjeno gledaju u okupljene srednjoškolce. Ovo ih je zateklo nespremne. Iza policajaca nervozno trube vozači. Već dugo čekaju u redu. Pa znaju li ti klinci da se njima žuri!? Ali „klinci“ su uspjeli. Kako sam kasnije doznao, vrata im se neće zaključavati. Mala stvar za povijest svijeta ali sigurno velika za sve one koji su u prosvjedu sudjelovali. Osjetio sam na vlastitoj koži kako je dobar osjećaj prosvjedovati i izgurati odluku. Glupe odluke se povlače zato jer je netko reagirao. To se zbilja može dogoditi, iako se ovaj narod sustavno uvjerava(i dobrano se uvjerio) da se ne može. Zbog toga mi je drago zbog gimnazijalaca. Neka osjete da mogu. Nije bilo nasilja, nije bilo psovanja, tučnjave ni pijanstva. Potpuno mirno i dostojanstveno. Bravo! Možda ove buduće generacije neće živjeti u strahu od milicijskog i policijskog pendreka. Ili od kazne prekršajnom prijavom, ukorom, te neopravdanim satom. Nema više toga. Nešto im se nije sviđalo i to su pokazali. Na očigled iznenađene, starije i iskusnije javnosti. A kako to oni rade? Nedavno je završio posjet američkog predsjednika Busha. I ono nešto sitno ljudi je u Zagrebu htjelo izraziti neslaganje sa njegovom politikom. A naša vlast, dakle vlast države u kojoj žive, to im je zabranila. Da bi kasnije ipak blagonaklono dopustila. Pa kakav je to prosvjed za koji treba tražiti dopuštenje? Kako bi to trebalo izgledati? - Dobar dan. Ja i moji prijatelji smo ogorčeni. Iznervirani. Gnjevni. Mi želimo prosvjedovati. - Na šalter 3, molim vas. Tamo su dozvole za prosvjede. - Je li ovo šalter 3? Ovako…Ja i moji prijatelji želimo prosvjedovati. - A zbog čega? - Ne sviđa nam se što Amerikanci rade u Iraku. Suosjećamo sa žrtvama rata. - I hoćete prosvjedovati baš sada, kada su oni u posjeti? Što se niste mogli ranije sjetiti? - Ne. Sada bi željeli, molim. Možemo dobiti dozvolu? - Ne možete. - U redu. Hvala, doviđenja. - Ljudi, ništa od prosvjeda. - A joj, šteta, baš smo se veselili. Ništa, više sreće drugi put. A mrtva djeca u Iraku? - A što možemo kad nismo dobili dozvolu… Gimnazijalci su pokazali da se može i drugačije. Želim im sretan ostatak života.